Ljutić

Narodna imena: žabnica, žabokrek, žuta iskrica, žutek, žutnjak, zlatica, jelinska noga, pivčak, pivčeva noga, ranunkel, sisavica, cvetulja.

Opis: Familija ljutića (Ranunculaceae) obuhvata oko 2450 vrsta koje su grupisane u 62 roda. To su višegodišnje i rjeđe jednogodišnje biljke ili lijane iz klase dikotila. Familiju ljutića čine uglavnom zeljaste biljke, zatim drvenaste puzavice. Uglavnom su to kopnene biljke, mada ima i vodenih vrsta. Predstavnici ljutića rastu kao livadske, korovske, ruderalne i šumske biljke. Ljutić naraste 30 do 45cm, u širinu oko 20cm. Cvjeta krajem proljeća ili početkom ljeta, kada formira rozete od zelenoplavih ovalnih urezanih listova. Zimu obično prežive rizomi ili prizemni izdanci.

Cvjetovi su kod većine ljutića žuti i sjajni. Nekoliko vrsta ima narandžaste, crvene, bijele ili plave cvjetove. Na vrhu se nalazi jednostruki cvijet, nalik cvijetu maka, ili dupli cvijet, sličan cvijetu božura. Većina vrsta iz ove familije ima cvjetove skupljene u neki vid cvasti, mada ima i primjeraka sa po jednim cvijetom na stabljici. Cvjetovi su najčešće dvopolni, iako su kod pojedinih vrsta pronađeni i jednopolni cvjetovi, nastali usljed abortusa jednog člana. Plodovi su mnogosjemeni mješkovi ili orašice, kod manjeg broja vrsta to su bobice ili čaure. Listovi su uglavnom bez zalistaka, prosti. Naizmjenično su raspoređeni, ponekad naspramni. Kod nekih predstavnika su pri osnovi stabla složeni u rozetu. Listovi nekih vrsta su razdijeljeni na veliki broj končastih režnjeva (gorocvijet i sasa), dok neke vrste imaju prstasto ili perasto složene listove (kukurijek).

Neke vrste:

•    Ranunculus sardous (Sardinijski ljutić)
•    Ranunculus repens (Puzavi ljutić)
•    Ranunculus acris (Obični ljutić)

Rasprostranjenost

Ljutići su rasprostranjeni širom svijeta, posebno u vlažnim, močvarnim djelovima. Prirodno stanište ove vrste proteže se od Grčke, preko Turske, pa sve do Irana. Na Balkanskom poluostrvu su zabilježene 22 endemične vrste ljutića.

Uzgoj i razmnožavanje

Ljutić se najlakše razmnožava pomoću lukovica, iako ga je moguće razmnožiti dijeljenjem, kao i sjemenom. Lukovice se sade u jesen. Da bi biljka uspješno rasla, potrebno joj je mnogo sunčeve svjetlosti, kao i pjeskovito, dobro ocijeđeno zemljište. U toplijim danima potrebno joj je dosta vlage. Nakon cvjetanja potrebno je odstraniti precvjetale cvjetove, da ne bi trošila hranljive materije na stvaranje sjemena. Kada biljka požuti, vadi se iz zemlje.

Najčešće štetočine su lisne vaši i grinje, ali se mogu javiti i trips i bijela leptirasta vaš. Glavne bolesti su uvenuće, Botryttis sp. i plamenjača. Ove bolesti se mogu kontrolisati preventivnim mjerama i upotrebom fungicida.

Primjena

Zbog duplih cvjetova i dugačke stabljike koristi se za aranžiranje i bukete. Koristi se i kao prehrambena biljka pojedinih larvi.
Zbog prisustva alkaloida pojedine vrste se koriste i u farmaciji. Narod upotrebljava ljutiće za liječenje najraznovrsnijih bolesti, a najčešće spolja protiv reumatizma, išijasa, groznice, bolova u krstima i sličnih bolesti, gde stavljaju meleme od ljutića.

Toksičnost

Svi ljutići su u svježem stanju otrovni, dok ljutići osušeni u sijenu, na primjer, nisu. Ljutina i toksičnost potiču od anemone-kamfora i saponina, dvije vrste otrova koji se sušenjem biljke brzo gube. Anemone-kamfor brzo izvjetri, a saponini se hidrolizuju, raspadaju na neutralne sastojke.
Ljutići su u svježem stanju takođe otrovni i za goveda, konje i stoku. Oštar ukus i plikovi u ustima koje izaziva, posljedica su njegove nepravilne upotrebe. Životinje jedu ljutić jer je on obično dominantan nad drugim biljkama. Simptomi trovanja su: grčevi, plikovi na sluzokoži i u gastrointestinalnom traktu.

Zabilježeni su čak i smrtni slučajevi usljed prekomjernog konzumiranja ljutića ili neobaviještenosti o njegovom štetnom dejstvu. Smrt može da nastupi za nekoliko sati. Ako se ljutić ostavi na tijelu duže vrijeme, može da prouzrokuje nastanak rana.

Milena Đonković, farmaceut