Reportaža doajena planinarstva u Crnoj Gori Radonje Šekularca i Daniela Vinceka o njihovom usponu na planinu Trojan:
Reportaža doajena planinarstva u Crnoj Gori Radonje Šekularca i Daniela Vinceka o njihovom usponu na planinu Trojan:
Lijepi dani kasne jeseni, zvane Miholje ili "babino ljeto", bili su neodoljiv izazov da prođemo još jedan dio crnogorskih Prokletija. Bukove šume su već izgubile vatrene akcente i prevladava smirena smeđa boja, no i nje će nestati idućih sedam dana. Drveće će biti ogoljeno, ali otvoriće se novi vidici. Sunčevi zraci su obogaćeni toplom žutom komponentom, a ugao upadanja modelira plastičnost reljefa. Izdužene sjenke crtaju fantastične figure po proplancima, sjenke se kreću i sve je kao neka predstava pozorišnih silueta. Krećemo iz sela Dolja. Pješačenje je ugodno i bez većih napora. Nema preznojavanja, ni žeđanja. Pokraj kuća Bajrovića kroz bukovu šumu dolazimo na korita s izvorskom vodom (1450m), a iznad 1700 m napuštamo zonu šume, te izbijamo na otvorena planinska prostranstva. Uskoro smo i na istaknutoj krškoj litici (1720m) koja predstavlja pravi vidikovac. Nedaleko odatle su i ruševine bivše karaule.
Put nas dalje vodi preko katuna Gropa od Trojana, smještenog u jednoj lijepoj karlici u kojoj ima dobre izvorske vode. Posvuda nailazimo na mnogo grmića jeremička (Daphne alpina L.). Kolibe ovog katuna sada su, u kasnu jesen, opustjele i krovovi su im dignuti. Vjetrić lista stranice zaboravljenog dnevnika – spomenara mlade djevojke koja je tu provela ljeto maštajući o sreći i dragom biću koje tek treba da sretne. Stranicama je povjerila svoja razmišljanja i čežnje za ljepšom budućnošću. Njene osobne emocije mješaju se s pročitanim i onim što je čula preko mas-medija. Možda su vrijeme i životna stvarnost učinili zapise dnevnka preživljenim a zatvorene stranice smirila usplamtjela uzbuđenje. U tekstu se javljaju lijepa istočnjačka imena Elifa, Albinji, Vahida, Džemona... Odatle produžujemo stazama koje su poslije rata dograđivali i opravljali mladi graničari, a na ploči ostavili uklesane zapise iz 1962/65. Staza nas vodi kroz sipar na vrata Trojana na visini od 1820 metara. To su jedna od troje vrata u ovom dijelu Prokletija, pored onih u Krošnji Karanfila i vratiju od Ropojanskog Zastana koja vode u pitome ravnice albanske Valbone. Na najviši vrh Trojana (2183m) uspeli smo se odmah od vratiju strmim zatravljenim nagibom, svladavši visinsku razliku od 250 metara.
Trojan se u nastavku grebena Maje Popadije pruža u blagom luku pravcem jug-sjeveroistok u dužini od 5 km, strmo se spuštajući u dolinu rječice Vrmoše, odnosno njenog nastavka Grnčara na jugoslavenskoj strani. Greben Trojana je prirodna visokoplaninska barijera kojom ide državna granica. Prema zapadu ovaj greben pada gotovo okomito 700 matara u dolinu rječice Ljepuče, pritoke Vrmoše na albanskoj teritoriji. Od graničnog kamena na vrhu posmatramo duboko dolje kućice albanskih naselja uz rječice Ljepuša i Vrmoša. U potezu Trojana ističu se tri vrha (odatle i naziv slavenskog porijekla!): Žuta prla (2080m), Veliki vrh (2183m) i Mali Trojan (1896m). Masiv Trojana od Popadije dijeli prevoj Gurikul (Pobodeni kamen, 1960m). Na našoj strani granice masiv nema provalije, a padine umirenog ozelenjelog sipara krečnjačkog su sastava i blažih nagiba. Grebenski luk koji čini Trojan s Karaulom (1915m), Volušnicom (1879m) i Popadijom (2050m) zatvara tektonsku udolinu (1700m) zvanu Ravni Ključ. Ona je kao velika karlica ili udubljena visoravan s istoka ograničena dolinom Grbaje, a položeno se spušta dolinom rječice Bistračice sve do 1100 m u ravnici Dolje, odnosno Grnčara. Krečnjački sastav Trojana na sjeveru prelazi u vulkanske i metamorfne stijene susjednih planina Visotora, Grebena, Lipovice i Zeletina. Iako smo usred Prokletija, ipak ovdje dubodolinama prodire sredozemna klima, što ilustrira dekorativna puzava mlječika (Euphorbia myrsinites L.). Najugodnije smo bili iznenađeni kada smo naišli na veću sastojinu mladih stabala endemičnog bora molike (Wulfenia blečicii ssp. rohlenae Lkš.). (Pinus peuce Gris.) i njene vjerne pratilice, rijetke biljke vulfenije. Mještani tvrde da se za lijepa vremena u rano jutro s Trojana vidi Skadarsko jezero. Mi nijesmo imali tu sreću, ali nemamo razloga da im ne vjerujemo. Trojan je tako smješten da u svim pravcima omogućava izvanredan vidik. Plavsko-gusinjska kotlina, s Plavskim jezerom, u poslijepodnevnim časovima je prava poslastica za ljubitelje dobre fotografije. Rijeka Grnčar (u Albaniji Vrmoša), Gusinjska kotlina i dalje do Plava, sve je to kotlina ledničkog porijekla dugačka 40 kilometara. Lednik se nekad protezao od Rikavca, a čeoni je morenski materijal taložio na mjestu današnjeg Plava. Na svom putu izdubio je jezersku udolinu koja se odleđivanjem i otopljavanjem lednika ispunila vodom. Današnje planinske bujice snose lomljeni materijal, zasipaju i ugrožavaju opstanak jezera. Sve je prolazno i podložno promjenama...Pogled na jug je također nezaboravan.
Masiv Bjeliča s Kolatom i Maja Rosit, vrhovima koji dominiraju u Republici. Još više desno je gorostasni Maja Jezerce (2694m), najviši u Prokletijama. Za jedan niz bliže pogledu su lančani visovi Karanfila s našim najvišim vrhom (2480m) i čitavim nakupinama viših vrhova u susjednoj Albaniji. Sasvim blizu zelene se pašnjaci Popadije i Ravnog Ključa koji se smjenjuju s kompleksima bukove šume, povećavajući tako kontrast zaleđu što čine vrhovi koji izniču iz kamenitih masiva Bjeliča i Karanfila. S vrha se lijepo može pratiti spuštanje graničnog grebena Trojana prema sjeveroistoku u dolinu Vrmoše, odnosno Grnčara na našoj strani. Odatle granična linija preko Lipovice, Kuti, Pločica i Asaneca pravi istureni trougao albanske teritorije koji se završava Ilijinom i Žijovom glavom, te Mojanom. To je onaj niz koji svakom upada u oči kada se nalazi na Vasojevićkom Komu. Da se ne bismo vraćali istim putem, odlučujemo se za silazak preko katuna Popadija (1500 m). Tu je izvorište rječice Bistračice, koja se zajedno sa Crnom Doljom uliva u Vruju, dok obje sa Grnčarom formiraju Luču, glavnu dotoku Plavskog jezera. Dakle, mnogo hidrografskih naziva, a i mnogo slijevanja potočića i rječica sa zasnježenih visova Prokletijskih Alpi. Narod na tradicionalni način vodojažama razvodi vodu i napaja svoje oranice i livade. Od Planinskog doma u Grbaji sada je probijena kamionska cesta do katuna Popadija, međutim, mi se spuštamo stazom koja na stotinjak metara iznad korita stalno prati rijeku Bistračicu. Put ide uglavnom kroz bukov omar i silazi na cestu u Dolji. Cijela ova tura je jednodnevna (15-20 km pješačenja). Kružnim kretanjem pogled obuhvaća još i okolne vrhove Karanfila i Vezirovu bradu. S obzirom da je to granično područje, treba pribaviti dozvolu za kretanje u ovoj zoni. Postoji još jedna mogućnost uspona na Trojan. Iz planinarskog doma u Grbaji preko Volušnice do prevoja prema Popadiji (katun), Ćafa (1870 m), potrebno je oko 2 sata. S prevoja, koji je i jedina veza između Volušnice i Popadije, pravac sjever, pa pored graničarske karaule do katuna u dno Popadije (oko 1500 m) oko 40min. Iz katuna lijevo (na sjever) starim graničnim putem po horizontali kroz bukovu šumu i preko livade, gdje put zalazi u masiv Trojana (još 20 min).
Ovaj put je danas napušten, a prije rata je služio za snabdijevanje karaula. Vodi dalje strmom stazom po siparištu u bukovu, a potom u borovu šumu koja počinje u dnu velike grope (uvale, doline). Za taj dio puta potrebno je oko 45 minuta. Po izlasku iz šume otvara se vidik na dolinu koja je s desne strane obrasla prorijeđenim borovima, dok je s lijeva okomita litica koja se u usponu proteže skoro do vrha Trojana. Put vodi sredinom doline po horizontali, desno ka ruševini karaule, a lijevo u okno ("Šupljavrata", Trojanska šuplja vrata). Visina je tu 1820 m. Do okna je potrebno oko 30 min. Treba proći kroz okno i odmah skrenuti desno, pa kroz rijetke borove travnatom površinom bez teškoća na vrh (50 min). Ukupno 5 sati od Grbaje na vrh Trojana. Može se i od razvalina karaule stazicom na zapad do granične linije, pa graničnom linijom na vrh. Ta je varijanta lakša, ali je nezgodna jer jednim dijelom vodi graničnom linijom, pa je moguć prekršaj. Ovaj pristup iz Dolje lakši je i kraći, a preporučujemo i povratak istim putem, jer na silazu preko Katuna Popadija i dolinom Bistračice ima zbunjujućih i slabo uočljivih stazica koje znatno otežavaju orijentaciju i kretanje. Vraćamo se s Trojana zadovoljni. Trud nam se isplatio jer smo od ovog dana bogatiji za nezaboravne vidike. Njihovi su minijaturni dijelovi ostali u nama i našim fotoaparatima kao "argumenti" za prijatelje koje ćemo nagovarati na ovaj uspon, a nama kao podstrek i opravdanje da se ponovno zaputimo na Trojan. Već sad nam se tako čini. Neka! Kad nekog ili nešto zavolimo, mi mu se ne samo jednom vraćamo. Možda će to biti po snijegu kada je sve drugačije i tada će to biti novo divot-izdanje prirode i nadahnuće za novu putopisnu priču.
Iz knjige: Crnogorske planine, putopisi i zapisi
Izdavač: Obod, Cetinje, 1997