Reportaža italijanskog botaničara Antonija Baldačija iz 1891 godine:
Reportaža italijanskog botaničara Antonija Baldačija iz 1891 godine:
Ujutru 5. jula prije zore, krenuo sam u društvu jednog siromašnog ali poštenog mladića iz plemena Pipera na planinu Lisinj. Ko god putuje iz južne Dalmacije, prije nego uplovi u Boku Kotorsku, primijetiće grupu planinskih vrhova do pola prekrivenih maglom. To su planine oko Bara među kojima je krajnja Lisinj. Pri iskrcavanju u Pristanu, ova krečnjačka stjenovita masa izaziva lud nemir. Piramidalnog je izgleda sa dugim grebenom, golog vrha koji je potpuno bijel i samo u njenom podnožju prostiru se prirodni šumarci i maslinjaci. Nakon toga su bezbrojne bašte sa povrćem i njive koje najvišim dijelom pripadaju muslimanima. Za jedan sat stigli smo u Bar i prošli pored stijena Spilice vode, gdje živi vrlo rijedak Galium baldaccii Hal. Zatim smo produžili desno jednom stazom što vodi u selo Veliki Mikulić, gdje smo stigli oko 6 časova mokri od rose. Duž puta usled siromašnih šumaraka Quercus grisebachii Kotschy i drugih uobičajenih kupulifera (Cupulifferae) posmatrao sam: Peltaria alliacea L., Cytisus nigricans L., Micromeria parviflora Rchb., Acanthus spinosus L. Kao i divne oblike rodova Rubus i Rosa. Veliki Mikulić je više tursko nego hrišćansko selo, ali i među ovim nesrećnim muslimanskim narodom gostoprimstvo je razvijeno i to naglašavam sa mnogo zadovoljstva.
Nakon kraćeg zastoja ispred džamije, bili smo spremni da krenemo put vrha planine. Prvo se kreće zatalasanim padinama ovih stijena. Zaštićen od vjetrova i hladnoća, Veliki Mikulić izgleda veličanstveno. Tu i tamo gdje su sa stijena kiše i zimski snjegovi sprali humus, njega su kao "dar neba" ovi gorštaci donosili kraj svojih koliba, te su tako nikle obrađene niive sa zobi i krtolom. Impresivna je slika kada se u junu izdaleka spazi zlatna boja pšenice i raži, u potpuno bijelom ambijentu koji je monoton i tužan. Čovjek se sa gigantskom energijom bori protiv maćehinske prirode. On ne može da podiže bašte i parkove na visini od 1000 m iznad mora, ali se zadovoljava da radom preživi, a živeći pati. Ovo nije civilizacija koja ima krila na nogama i svjetlost koja obasjava svijet, to je čovjek pet vjekova iza nas koji živi patrijahalnim životom, gotovo životinjski, ali koji to časno podnosi, jer je to čovjek koji je bez mnogih ružnih navika.
Bilo mi je dato obećanje da ću na Lisinju prikupiti veliku kolekciju, ali, na žalost, prirodnjak-putnik često biva u zabludi. Lisinj je za mene naiteža planina na koju sam ikada izišao. Ima mnogo stabala Quercus austriaca Willd. i Fraxinus ornus L., a iznad su Viburnum lantana L. i Salvia officinalis L., a to su biljke koje daju pečat krečnjackim terenima ovih krajeva. Ove biljke imaju nevjerovatnu razornu moć. Asimiliraju i ono malo azotnih supstanci i tako uništavaju svaku drugu vrstu koja bi pokušala da raste u blizini njih.
Za Paronychia kapela Kerner izgleda kao da živi na golom kamenu, a tu su i jadni primjerci od Geranium subcaulescens L'Her., sa velikim rizomima koji se održavaju u životu među nainižim granama Viburnum-a. Penjemo se, bole nas noge i žedni smo. U momentu smo povjerovali da smo pobijedili Lisinj, ali, na žalost, stigli smo na suprotnu stranu planine. Svuda krši i stijene koje nastanjuju gmizavci. Zapazio sam vrlo interesantne vrste guštera, sljepića i zmija, ali nijesam bio u prilici da ih skupljam. Konačno vidik se pomalo otvara i među kršima primjećujemo kako od nas bježi grupa živih duša koje su se zaustavile tek na naše umirujuće izjave. Bile su točetiri albanske čobanice, čija je boja kose bila zemljana i koje su bile u dronjicima. Jadni narod. Kada bi se kod nas vidjela ovakva lica izazivala bi odbojnost. Pred nama je nešto više od 100 metara do vrha. Nailazim na vrste: Papaver alpinum L., Alyssum montanum L. var. montenegrinum Bald., Iberis umbellata L., Dianthus calocephatis Boiss., Portenscchlagia ramosissima Vis., Chrysanthemum gramini-folum Rcht.. Ch. chlorolicum Murb., Hieracim schlosserr Rchb. Phlomis fruticosa L.., Allium carinatum L. i Agrostis neumayeriana Vis. Od Mikulića dovde, u pravoj liniji, nema više od pola kilometra, a mi smo ovdie stigli tek u 10 i poslije gotovo 5 sati pješačenja.
Oko nas je mrtva tišina, a pravu stravu izaziva sasušena priroda. Pred nama se pruža beskrajan i raskošan pejzaž i dok mi skačemo sa kamena na kamen, prolazeći pored stijena i ukletih mjesta, tamo na zapadu u podnožju divnog Lisinja, na koji smo se ispeli sa vanrednom upornošću, pruža se lijepa ravnica kroz koju smo jutros prošli, a dalje na nju se nastavlja veličansveno Jadransko more. Ono nas mami svojom bistrom vodom i igrom hiljada sunčanih zraka na njegovoj površini, tako da cijeli taj fenomen uzbuđuje srce. Na vrhu planine za botaničara nema ništa interesantnog i kako se bliži podne donosimo odluku da siđemo između Zaljeva i Dobre vode. S vremena na vrijeme moiu pažnju privlače bijedni primjerci od: Erysimum cheiranthus Pers., Thlaspi montanum L. (u plodu), Dianthus petraeus W. K. i uobičajeni lijepi primjerci Hieracium andryaloides, a zatim: Nepeta nuda L., Cyclamen repandum Sibth., Asphodeline liburnica Rchb. i Arum orientale. Tu je po koji žbun od Rosa-e, a sve preostalo je Viburnum lantana L. koji karakterišu dendrofloru ove teritorije, sve do očajne staze koja vodi od Bara za Ulcinj. Odmaramo se u hladu ispod ogromnih stijena na mjestu gdje, kako mi se to čini, krečnjačka stijena pokazuje znake prisustva škriljaca. Tu su Aconitum lycoctomum L. i Delphinium peregrinum L. koje sam, međutim, odredio odoka pošto mi nije bilo moguće da im se priblizim. Bile su tu, nadalje, Astrantia major L. i Thesium divaricatum Ten., a prije svega četiri Saxifraga-e, prve na koje sam naišao, a koje sam odredio kao: S. aizoon L., S. coriphylla Gris., S. porophylla Bert. i S. oppositifolia L. Ova poslednja imala je izvjesne prelazne karakteristike prema S. facchini Ko-ch., S. cariophylla Gris. i S. porophylla Bert. Treba da napomenem da nijesam nikada bio u prilici da ih posmatram kao ovdje, na visini nižoj od 1000 metara nad morem. Produžavajući sve do iznenađujuće lijepog izvora iznad Dobre vode, naišao sam na uobičajene: Portenchlagia, Campanula pyramidalis L., Convolvulus cantabrica L. i Micromeria parviflora Rchb.
Bila je afrička vrućina i time želim da opravdam što svu moju pažnju nijesam dovoljno obratio na studij. Stigavši do izvora učinilo nam se kao da smo u raju i žeđ sam ugasio velikom količinom ove ledene vode, pri čemu smo se zadržali pet minuta u sjenci prastarih vrba. Poslije toga stigli smo do turskih kuća koje pripadaju selu Dobra voda. Tu stanuju divni tipovi ljudi. To su Albanci muslimani i u njihovim fizionomijama čita se neukrotiv, hrabar karakter ovih ponosnih šiptara, koji su u svoje vrijeme ulivali strah moćnom polumjesecu, kada ih je predvodio Skender-beg. Žene su im divne. U gostoprimstvu nemaju ravnih. lako smo ja i moj pratilac bili hrišćani čim smo stigli pripremili su nam sve najbolje što se moglo naći u njihovim bijelim i čistim kućicama. Ovi podanici Crne Gore ne žale se na sadašnji svoj status i sa zadovoljstvom podnose Nikolinu vladu, pa treba prihvatiti da sada, u najmanju ruku, može da se prođe cestom pola milje a da se ne bude ubijen. Žao mi je bilo da se rastanemo sa ovim dobrim Albancima, ali smo ipak produžili putem, sredinom šume koju čine: Quercus grisebachii Kotschy, Ostrya carpinifolia Scop. i Carpinus orientalis Lamk., a među njima bujno napreduju Rosa, Punica i Paliurus. Primijetio sam Iris bez cvijeta i plodova koji je pokrivao teren od 100 m i kojeg nijesam mogao prepoznati, međutim, isključujem mogućnost da je to bila jedna od naših vrsta iz sjeverne Italije. Tu je uobičajena Putoria calabrica L. fil., čija se geografska zona u Crnoj Gori proširuje na ove djelove Albanije, što su priključeni poslije potonjeg rata. Takođe je uobičajena Asperula flaccida Ten., s obzirom na glinoviti teren. Teucrium polium L. var. roseum Boiss., razvio je primjerke na koje još nikada nijesam naišao da su toliki. Predveče smo stigli u Zaljevo i odmah nam je pruženo gostoprimstvo od jednog mladog Turčina, koga smo usput upoznali i koji nam je ponudio voća do mile volje, s obzirom da su ovi krajevi vrlo plodni, kao što sam ranije naveo. Teško je povjerovati da njegova stara majka, dok nam donosi vodu, ima pokrivenu glavu kao mlada vjerenica ili djevojka. Odmah nam je pored imućnog stanja upala u oči i privrženost religiji. Radilo se o pravom muslimanskom tipu koji je došao iz Azije, jer većina albanskih žena turske vjere po svojim poljima idu otkrivene, dok samo nokte na rukama boje sa toliko poznatom supstancom. U blizini Zaljeva počinje barska ravnica, gdje sam u sumrak skupio razne grančice jedne lijepe vrste Rosa-e.
Poslije sam krenuo stazom koja vijuga uz potok-bujidnjak Rikavac, u čije sam muljevito korito često upadao. Srijetao sam se sa posljednjim, zakašnjelim, čobanicama koje su tjerale svoja stada kući i uživao u pogledu na udaljeni horizont osvijetljen posljednjim zrakama svijetla, a sve u veličanstvenoj tišini. Čak su usnule i brojne kornjače. Kasno uveče sam se vratio u Pristan. Najljepši izlet, koji mi je ostao u prijatnom sjećanju, u mediteranske predjele Crne Gore je onaj na planinu Rumiju, u što sam utrosio veče 10. i cio 11. dan jula. Sa istim saputnikom napustio sam Pristan i odlučili smo da prenoćimo u jednoj srpskoj kući u Velikom Mikuliću, koju smo već poznavali. Pošli smo po divnom suncu, ali jedan sat od sela iznenadila nas je kiša koja nas je zabrinula zbog sju-trašnjeg dana. Zaustavili smo se i sklonili pod jedno predivno drvo Castanea sativa, a koje je bilo prvi primjerak ove vrste na koji sam naišao na istoku. U stvari, nijedan od mojih prethodnika nije primi- jetio kostan u Crnoj Gori, ali sada sam se uvjerio da isti postoji u skromnim količinama u okolini sela koje je po njemu dobilo ime Koštanj. Bilo mi je rečeno da ovo drvo živi i na pojedinim lokalitetima plemena Kuča. U Velikom Mikuliću bili smo gostoprimno prihvaćeni i sljedeci dan nijesu pristali da što platimo i ako su nam pružili sve što je bilo moguće naći u ovim planinama. Jutro 11-og bilo je hladno, a nalazili smo se na otvorenom prostoru Rumije, te nijesmo smatrali da ima išta čudnoga u tome što je bilo polumračno i maglovito. Konačno sam počeo da zapažam i prikupljam prve biljke, kao što su: Genista sakellariadis Boiss. et Orph., Hieracium schlosseri Rchb. i Thymus striatus Wahl. Poslije sam naišao na Echinops elegans (Vis.) i Euphorbia myrsinites L., a jos vise na: Alyssum montanum L. var. montenegrinum Bald., Dianthus knappii Asch. Et K., Cerastium decalvans (Schloss.), Amelanchier vulgaris DC., Paronvchia kapela Kerner i Saxifraga aizoon L. U jednom procijepu u planini bili smo prisiljeni da se nakratko zaustavimo zbog guste magle, sve dok nam poneka zraka sunca nije ukazala put. Ovdje je moja radost dostigla vrhunac, jer sam pored vrsta: Ranunculus illyricus L.,Bunium sp., Vincetoxicum nivale Boiss., Marrubium candidissimum L., M. apulum (Ten.) i Allium flavum L., otkrio važnu i novu vrstu Edraianthus-a, za kojeg je dr Haladi (Halacsy) predložio da dobije ime poznatog monografa ovog roda nazvavši ga E. vettsteinii Hal. Et Bald., a ja sam iz sveg srca prihvatio ovaj prijedlog.
Nakon toga smo sreli mnoge vrste trava, kao: Phleum boehmeri Wib., Calamagrostis montana Host., Stipa pennata L., Sesleria magrinata Gris. i Agrostis neumaveriana Vis., sa kojima je u zajednici uvijek Carex laevis Kit., koje ima mnogo, a kako smo već vidjeli prošle godine na svim planinama iznad 1500 m visine. Penjemo se na Rumiju njenim južnim padinama, što je dosta zamorno i kada mi vodič najavljuje da smo već prošli vrh ja se zaustavljam još jednom, da bih prikupio i notirao: Astragalus, Asperula longiflora W. K., Onosma visianii Clem. i O. stellatum W. K., a ova posljednja ima vrlo dugačke korijene, kojima narod pripisuje naročita terapeutska svojstva. Na nekoliko metara od vrha živi Dianthus sylvestris Wulf., koji je, međutim, uobičajen za cijelu planinu, pa je tu Dorycnium procumbens Jord. i samo jedan primjerak MalcoImia orsiniana Ten., koja je bila na rubu jednog udubljenja, a na tom mjestu je svojevremeno bilo svetilište (luogo sacro). Poslije ovog prikupljanja došao je momenat da izmorenom organizmu vratimo raspoloženje i krepkost, a što je olakšao i pogled na lijepu panoramu koja, i ako je bila sakrivena ka jugu kišnim oblacima ipak je izgledala grandiozno. Beskonačnost posmatrana sa planinskog lanca rađa ideju o grandioznosti stvorenog, koja mora uticati i na onog najtvrdokornijeg. Svojim izgledom plijeni pažnju Skadarsko jezero, smješteno u podnožju Rumije, sa svojim plažama i turskim gradom Skadrom sa brojnim minaretima i njegovanim lijepim kućama, dok je na sjeveru tvrđava Podgorica, uvijek lijepa.
Napustili smo vrh oko 10 časova uz laganu jeseniu kišu i jedva raspoznatljivim putem počeli silaženje.
Nekoliko primjeraka Crataegus hirsutior (Boiss) i Viburnum lantana L. indiciraju dendoroforu viših zona Rumije, dok su ostale vrste vec ranie navedene. U zasjeni stijena kod prvih bukava naisao sam na: Saxifraga aizoon L., S. rotundifolia L., Ribes petrac. um L. i pojedinačno Allium saxatile M. B., a bili su jos i Trifoliam pignantium Vis, T. medium L. i Serratula radiata M. B. Moja torba bila je toliko puna da su u nju mogla stati još samo Peucedarum na thenicum M. B. i Heracleum pollinianum Berth., a koje su bile prave dragocjenosti. Produžili smo kroz uobičajenu maglu, koja nas nije nikako napuštala i tražili stazu koja bi nas dovela u Mali Mikulić.
Poslije napornog hoda ušli smo u jedan tijesnac, gotovo vertikalan, kojim smo se spustili pridržavajući se za stijene i po koju travku. Poslije dva sata ponovo smo naišli na hrastove šume, gdje sam skupio Calamintha suaveolens Boiss.
Okrijepila nas je porcija hrane, više jadna nego skromna, kraj jednog izvora iznad Malog Mikulića, tursko-grčko-katoličkog sela, i pošto je već bilo kasno uputili smo se direktno za Bar. Uveče, kod kuće, bio sam vrlo zadovoljan, jer su mi tri ekskurzije u ovih nekoliko dana pružile zadovoljstvo time što sam došao do bogate kolekcije. Dan 12. jul posvetio sam pripremama i sljedećeg dana Lojdovim parobrodom "Tibisco" otišao sam za Kotor sa ciljem da se uputim u unutrašnjost visoke Crne Gore.
Iz knjige: Crnogorske planine, putopisi i zapisi
Izdavač: Obod, Cetinje, 1997