Portal Putokaz našim dragim pratiocima i prijateljima preporučuje zapis hrvatskog planinara Ante Šarina objavljen daleke 1958. godine u časopisu Naše Planine, u okviru koga možete pročitati reportažu o Bjelasici.
Portal Putokaz našim dragim pratiocima i prijateljima preporučuje zapis hrvatskog planinara Ante Šarina objavljen daleke 1958. godine u časopisu Naše Planine, u okviru koga možete pročitati reportažu o Bjelasici.
Da li ste kada bili ljeti u srcu Crne Gore, u Kolašinu? Niste? Šteta. Tada niste vidjeli, kako na azurnom nebu, nad krajinom pokrivenom šumama, pašnjacima i osamljenim drvećem zapadni vjetar nemirno goni bijele patuljaste oblačiće. Sunce je moglo i najjače zapeći, odviše vruće nikad nije bilo, jer vjetar je stalno puhao. Nikad nisam intenzivnije osjećao uticaj vanjskih, geografsko-klimatskih faktora na raspoloženje ljudi- do tada. Život, ma kakav bio postaje ljepši.
No ovog dana nažalost nije bilo više ljeto; kraj listopada – dakle početak jeseni, u ovim planinskim krajevima to znači predvorje zime. Tonovi boja krajolika nešto su se pomakli na skali; raspon je bio nešto širi – od zelenih preko žutih do svijetlosmeđih. Jesenja paleta. Ni vjetar nije više tako dobrodošao kao ljetos. Ali bijeli oblačići nastaviše i dalje bezbrižno juriti nebom.
Rijetki ovako lijepi dani u ovo godišnje doba u središnjoj Crnoj Gori. Želio sam iskoristiti ovaj dan bez kiše, pa se izvukoh iz Kolašina i pođoh prema Bjelasici. Cestom uz brzu i divlju rječicu Svinjaču i Mušovića rijeku, preko zone žuto-smeđe bjelogorice, pa tamno-zelene crnogorice, preko zakržljalog rastinja na gole nepregledne pašnjake, tamo negdje oko „dvijehiljadarke” ...
Grupa titogradskih meteorologa, pokupila me na svoj kamion, te tako skratih dugačak put. Na otprilike 1800-om metru nalazi se mali planinarski dom Vranjak. Izgrađen je u planinskom stilu, opskrbljen električnom strujom i tekućom vodom, dobro opremljen (usred kraja sa poznatim mliječnim proizvodima). Primamljivo je to mjesto i šteta je što nije u blizini većeg grada, jer Kolašin je malen, pa je i posjetilaca malo.
Prvi put sam u ovom kraju. Pridružio sam se meteorolozima kod njihovog mjerenja. Pošli smo preko pašnjaka i niskog šarenog grmlja do blizu vrha, a odatle se spustismo do Pešića jezera. Kakva je to bila slika! Malo, tamnoplavo, duboko i bistro jezero, okruženo zelenim pašnjacima i malim raspršenim gajevima crnogorice i bjelogorice. Nad pašnjake se nadvile litice zelenih eruptivnih i bjeličastih dolomitno-vapnenačkih stijena. Tamo u daljini, kroz klanac, nazirala se dolina Lima, ljubičasto obojena, a nad nama plavetnilo vedrog sunčanog dana.
Jedna je djevojka čuvala brojne, na sunce sedefasto svetlucave ovce, a stari joj otac, jedan od Pešićevih, sjedio na kamenu i svirao na svojoj fruli. Nešto kasnije je iznad nas prošla skupina seljaka, goneći na konjima sijeno s planinskih pašnjaka i pjevajući one, gotovo dvotonske crnogorske pjesme. Te pjesme nisu za grad, tamo bi bile suviše monotone. Ali ovdje, među ovim liticama i proplancima, gdje je jeka njihov sastavni dio, one pristaju. Činilo se, kao da čovjek pjeva dvoglasno ili troglasno. Koji put je to zvučalo harmonično, a koji put ne, ali je ipak ova pjesma pristajala ovom kraju, kao njegova adekvatna zvučna nadopuna. Jezero je puno pastrva, kažu veličine čovjeka. Nekad je jezero bilo bez ribe, ali je jedan od starih Pešića, s nekoliko kilometara udaljene Jelovice prenio pastrvu i u ove vode.
Meteorolozi su izmjerili oborine, nakupljene u njihovom totalizatoru. Totalizator je cinčani valjak bez dna, hermetički umetnut u veliku posudu. Kroz otvor valjka pada u posudu kiša i snijeg. Površinski sloj ulja ne dopušta isparavanja nakupljenih oborina. Još se u oborinu doda otopina kalcijeva klorida, koja ima nisko ledište(kod -40 stepeni Celzijusa), pa se i snijeg u njoj otapa, au hladnim zimskim mjesecima ne dolazi do zaleđivanja.
Ovi meteorološki podaci sada su veoma važni: projektira se izgradnja velike hidrocentrale, koja bi davala mnogo više električne energije, nego ijedna do sada izgrađena. Ogromno jezero – akumulacioni bazen centrale, bit će nad današnjim Kolašinom. Potopit će jedan lijepi historijski gradić, da bismo imali više aluminija, za čiju je proizvodnju potrebna velika količina električne energije. Kad se prije potapanja Kolašina ne bi porušile njegove kuće, za nekoliko bi decenija počele kružiti legende o lijepom starom potonulom gradu, koji bi se u bistroj jezerskoj vodi donekle nazirao.
Za ovakve velike hidrotehničke radove potrebno je iscrpno poznavanje geološke građe i hidrometoroloških prilika čitavog kraja. Zbog toga bušimo i potkopima i drugim geološkim istražnim radovima otkivamo podzemlje. Zbog toga su meteorolozi prošle godine postavili ovaj kišomjer.
Na povratku se popesmo na najviši vrh Bjelasice – na Zekovu glavu (2117m). Koliko li se kamenja naslagalo na horizontu! Čitava nam je Crna Gora bila kao “na dlanu”.
Dominiraju Komovi zbog svoje blizine. Ali su ipak najimpozantnije Prokletije, te teško pristupačne planine, koje svojim prostranstvom zauzimaju gotovo petinu horizonta; nazubljene su poput pile, a vrhovi sui m podjednaki – većina iznad 2000m. Tamo u daljini je i Lovćen, pa Maganik. Pred čitavim su se zapadom ispriječili masivi Sinjajevine i Durmitora, jasno uokvireni više od tisuću metara dubljim kanjonima Tare, Pčinje i tamo dalje, odavde nevidljive Morače, tušine, Komarnice i Pive. U vis strše Vučja i zubi Moračke kape. Pred nama su dolina i kanjon Tare i njenih pritoka Pčinje, Svinjače, Plašnice, Jezerštice, Štitarice, a na sjeveroistoku se pomalja i Zlatibor…
A nedaleko, tek koji kilometar odavde, nalazi se Nacionalni park Biogradsko jezero, gotovo utonulo u stoljetne šume, kojima je bezbrižno šetao stari jelen “Janko”, a i brojni srndaći. “Janko” je postao nešto svojeglav: počeo je napadati posjetioce, pa su ga morali ubiti. No srndaći su još tu.
Vjetar je već presnažno davao na znanje, da je jesen ušla na široka vrata. Sa zapada su nadolazili oblaci prijeteći kišom. I sunce je već bilo na izmaku.
Tako prođe dan i mi se spustismo sa “Stražarskog mjesta Crne Gore” u maglovitu dolinu Tare.
Iz knjige: Crnogorske planine, putopisi i zapisi
Izdavač: Obod, Cetinje, 1997