Nemoguća stijena u sjevernom Omanu - (Azija)

Tim mladih penjača oprobava se na priobalnim liticama sjevernog Omana, oštrim kao žilet.

„Je l’ vam ne smeta da malo razgledam unaokolo?”, Aleks pita seljane.

Stojimo sa grupom ribara ispred male džamije u sjevernom Omanu. Niz izbijeljenih zgrada oivičava šljunkovitu plažu. Iza sela uzdiže se 900 metara visoka strma stijena koja svjetluca pod žestokim podnevnim suncem.

„Možeš da radiš šta ti je volja”, kaže Taha Abdula Saif Alturi u ime cijele grupe.

Nema puteva u ovom selu koje leži na kraju dubokog kanala nalik fjordu na izolovanom poluostrvu Musandam. Jedini način da se ovdje dospije jeste brodom, kako smo i mi stigli.

Duboko zadirući u najprometniji plovni put za isporuku nafte, ovo poluostrvo se pruža na samo 40 kilometara od Irana i jedno je od strateški najbitnijih vojnih položaja na svijetu. Pa ipak, ono je vjekovima bilo nepristupačno, malo poznato i na njega su rijetko svraćali posjetioci. Omanski sultanat je 2004. godine uspostavio ministarstvo turizma u nadi da će to podstaći privredu, ali za sada to skoro da nema nikakvog efekta na ovo područje.

Pošto je Aleks odskitao, objašnjavamo ribarima da smo mi profesionalni penjači koji su u istraživačkoj posjeti. Ljudi odjeveni u bijele i smeđe dišdaše pućkaju svoje lule i klimaju glavama. Ovo planinsko poluostrvo na kojem žive zapravo je složeni lavirint zaliva i fjordova, koji se ovdje zovu korovi. Jedva da je nekolicina penjača taknula njegove strme, krečnjačke litice. Mi smo saznali za ovo područje od nekih britanskih penjača koji su ga posjetili 2005. godine.

Ima nas šestoro u timu, uključujući tu i dva najbolja mlada penjača na svijetu, Aleksa Honolda i Hejzel Findli. Aleks, 28-godišnjak iz Sakramenta, bio je udarna vest 2008. godine kada se bez konopca popeo uz 600 metara visoku sjeverozapadnu stranu litice Half Doum u Nacionalnom parku Josemiti. Hejzel, 24-godišnjakinja koja je u Velsu odrasla uz penjanje, postala je 2011. godine prva Britanka koja se u slobodnom usponu popela uz 900 metara visoki josemitski greben El Kapitan.

Taha nam priča da u ovom selu, koje se zove Sibi, živi desetak porodica i da sve imaju isto prezime – Alturi. Osim ribolova, prevashodno žive od kozarstva.

Jedan od ljudi se iznenada zaustavlja, upire prstom ka visokoj litici i počinje da viče. Tri stotine metara iznad nas Aleks, nalik mravu, penje se uza zid stijene. Alturi su van sebe.

„Šta pričaju?”, pitam prevodioca.

„Teško je objasniti”, odgovara. „Ali u suštini misle da je Aleks vještac.”

JASNO MI JE ZAŠTO. Teško je pojmiti Aleksove sposobnosti, čak i meni. Međutim, takav je i ovaj pejzaž. Za 28 godina penjanja nikada nisam vidio ovako magične stjenovite formacije. Na pojedinim mjestima tlo se uzdiže pravo iz okeana u obliku oštrih peraja.

To što izlaze iz mora čini ove stijene savršenim za dubinske solo padove, poseban vid penjanja tokom kog se penjete uvis koliko god možete, a onda jednostavno padnete u vodu. Zvuči bezopasno, ali nekontrolisani pad može da izazove ozbiljne povrede, pa čak i smrt.

Unajmljujemo 13,5 metara dugačak katamaran da nam posluži kao pokretni bazni logor. Osim Aleksa i Hejzel, naš tim čine i fotograf Džimi Čin, reditelj Renan Ozturk i Miki Šejfer, zadužen za užad i opremu. Pomišljamo da je As Salama, nenaseljeno ostrvo u Ormuskom prolazu, savršeno za posjetu brodom.

„Preblizu je Iranu”, kaže naš vodič Abdula Said el Busaidi, iskusni bivši policajac iz Maskata, prestonice Omana. Dok piljimo kroz gustu izmaglicu, uočavamo glomazne konture naftnog tankera u ovom moreuzu. U blizini na desetine glisera hita napred-nazad sa palubama natovarenim sanducima.

„Krijumčari”, kaže Abdula.

Sankcije koje su Ujedinjene nacije uspostavile Iranu dovode do nestašica cigareta, frižidera, televizora sa flet ekranima, ali i hrane i ljekova. Uz Kasab, najveći grad ove oblasti, koji je s jedne strane samo sat vremena gliserom udaljen od Irana, a s druge 200 kilometara udaljen od Dubaija, sa kojim je povezan auto-putem, crna berza ovde cvjeta.

„Ne možemo da ih sve pohvatamo”, kaže Abdula dok jedan iranski gliser bučno prolazi.

Stižemo na ostrvo tokom ranog poslijepodneva. Otkrivamo da As Salama nije ništa drugo do ogromna stijena koja se uzdiže iz mora i uz koju nemamo gdje da se usidrimo. Stoga spuštamo jedra i koristimo motore katamarana kako bismo se držali podalje od stiena.

Ne čekajući ni tren, Aleks i Hejzel ušniravaju svoje cipele za penjanje, skaču s brodića i plivaju do stijene, tamo gdje je okean uklesao pet metara visoku špilju. U roku od nekoliko minuta Aleks stiže do stropa ove špilje, gdje pronalazi niz sićušnih uporišta duž ruba izbočine od tamnosivog krečnjaka. To je upravo onakva vrsta izazova kakvu traže on i Hejzel, gdje je svaki sljedeći korak teži od prethodnog. Viseći naopačke, pridržavajući se za ispupčenja ne veća od kutije šibica, Aleks kači malu izbočinu petama svojih prijanjajućih cipela. Prkoseći gravitaciji, on pušta jednu ruku i poseže za sljedećim uporištem i doseže tačku koja se nalazi na polovini stropa. Tu stijena postaje previše glatka da bi se kačio petama, te on uz Hejzelino bodrenje počinje da klati noge i da se njiše kao šimpanza od jedne sićušne izbočine do druge.

Na rubu „krovaˮ Aleks uspeva da zakači svoje desno stopalo preko kose izbočine. Držeći se jednom rukom, on drugom rukom na slijepo pipa preko izbočine i napipava majušni nabor u koji zabija prste. Odatle nema gdje da ide, pa gleda u vodu koja se nalazi osam metara ispod njega. U drugim okolnostima pad bi mogao da ima smrtonosne posljedice za čovjeka koji izvodi slobodni solo pad kao što to čini Aleks. Dok mu ruke popuštaju, budi se njegov instinkt za preživljavanje.

„Hajde, Aleks!”, vrišti Hejzel, podstičući ga da završi svoje kretanje u novom pravcu. Aleks se uz roktaj zabacuje preko ivice, ali njegove noge izlijeću i on pada sa stijene u vodu.

„Mrzim skakanje”, kaže Aleks i pliva nazad do zida da još jednom pokuša.

TE NOĆI PRISTAJEMO u Kumzaru, selu na sjevernom rubu poluostrva. Tu živi više od 2.000 ljudi u jednoj od najstarijih naseobina na tom području. Njihove zbijene kuće zauzimaju oko hektar ravne površine pri dnu visoke stenovite gudure.

Jutarnji poziv na molitvu, emitovan iz zvučnika koji su postavljeni na obližnju džamiju, budi nas u pet sati. U roku od pola sata desetak ribara pojavljuje se na pristaništu da pokupi jučerašnji ulov koji je ostavljen na ledu u starim frižiderima.  
Stanovnici Kumzara su jedna proširena porodica koja ima svoj sopstveni jezik, što je nasljeđe susreta kulturoloških razlika koji se ovdje odvijaju od drevnih vremena. Lingvisti nisu sasvim sigurni kako se kumzari jezik razvio, ali je srodan persijskom i arapskom, a posjeduje pozajmljenice iz hindija, portugalskog, pa čak i engleskog. Jedna teorija tvrdi da Kumzari potiču iz unutrašnjosti, a da su ih arapski beduinski osvajači u sedmom vijeku izgurali na vrh poluostrva. Druga, intrigantnija teorija jeste da su njihovi preci ostvarili kontakt sa mornarima koje je brodolom izbacio na obalu, vjerovatno još u srednjem vijeku.

Od Kumzara jedrimo na istok ka Fak el Asadu, ili „lavljim čeljustima”, uskom tjesnacu koji je svoj naziv dobio po crvenim i narandžastim krečnjačkim izbočinama što poput očnjaka štrče na njegovom ulazu. Aleks i Hejzel provode dan na 60-metarskoj ruti uz jednu od ovih izbočina.

Te noći se ukotvljujemo u zalivu, pri dnu 150 metara visoke stijene koja podseća na gotičku kulu. Kuli dajemo ime – Pješčani zamak. Prije nego što se ujutru pridružim Aleksu i Hejzel u penjanju, predlažem da ponesemo konopce i sigurnosnu opremu. Kao vođa ekspedicije odgovoran sam za bezbjednost svih. Mladi penjači se rugaju, izjavljujući da je to za njih praktično šetnja. Sebe smatram mladim 44-godišnjakom, ali se osjećam starim dok pokušavam da pratim tempo ovo dvoje.

Tokom jednog pređašnjeg uspona na ovom putovanju Aleks se uspentrao uz jednu 450 metara visoku strmen sa našim konopcem u svom rancu.

„Sačekaj trenutak!”, vikao sam. Šta da je nekom od nas bio potreban?

„Ne brini”, odgovorio je. „Staću kad budem smatrao da je potrebno da se vežemo.”

Ponovo sam blago iznerviran činjenicom da nijedno od njih dvoje kao da ne mari da li je meni prijatno da se penjem bez konopca. Kao otac troje djece posjedujem zdravu brigu o sopstvenoj sigurnosti.

„Bićeš dobro”, viče Aleks odozgo, dok on i Hejzel nestaju iz vidokruga.

Stijena je ovde vrlo razmrvljena. Dok se pripijam uz potpuno vertikalnu strmen, isprobavam čvrstinu svakog uporišta tako što ga udaram nadlanicom. Poneki put stijena zvuči šuplje ili se čak pomjera, pa ta mjesta izbegavam. Dok piljim niz noge, daleko dole vidim katamaran kako se njiše u zalivu. Ispostavlja se da su posljednjih šest metara najteži dio, vrletna, trošna strmen koja vodi do malešnog vrha, toliko špicastog da moramo da se naizmjenično penjemo na njega.

„Preživio si”, kaže Hejzel i baca mi visoku „kosku” dok onemoćalih nerava s mukom sedam na pervaz između nje i Aleksa. Ispod nas očnjačke izbočine poluostrva Musandam svjetlucaju narandžastim sjajem pod zracima zalazećeg sunca. Dok posmatramo vijugavu obalu, koja se širi poput lepeze u svim pravcima, sagledavamo dovoljno vrhova za čitav život ispunjen penjanjem.

Dok se okrećem ka svojim partnerima da ih pitam šta misle, uviđam da su se oni već spakovali. Za njih je ovaj trenutak okončan. „Haj’mo”, nestrpljivo kaže Aleks. „Ako požurimo, možemo da izvedemo još jedan uspon prije mraka".

AUTOR: MARK SINOT