Pustinja Gobi smještena je u Centralnoj Aziji, na granici između Mongolije i Kine, a zahvata prostor između Sibira na sjeveru i Tibetanske visoravni na jugu.
Pustinja Gobi smještena je u Centralnoj Aziji, na granici između Mongolije i Kine, a zahvata prostor između Sibira na sjeveru i Tibetanske visoravni na jugu.
Naziv pustinje potiče od mongolske riječi Gobi, što u prevodu znači „mjesto bez vode“.
Ona obuhvata površinu od oko 1,3 miliona kiometara kvadratnih (km²), dužinu od 1 000 kilometara (km) i širinu koja se kreće od 500 do 1 000 kilometara. U reljefnom pogledu obično se dijeli na: Crni Gobi – predio kamenih ravnica, Crveni Gobi – predio čija je površina izbrazdana pukotinama i Žuti Gobi – predio koji pokriva pijesak.
Današnji prostor pustinje Gobi krajem paleozoika i početkom mezozoika izronio je iz okeanskih dubina. Tokom mezozoika ovaj prostor odlikovao se velikim jezerima i rječnim deltama da bi se tokom jure, klima promijenila i postala topla i vlažna. U tom periodu, na prostorima oko rijeka i jezera oformila se bujna vegetacija u kojoj su dominirale tropske šume, kao i raznovrsni dinosaurusi. Na ovim prostorima krajem krede dolazi do značajnih fiziogeografskih promjena u prostoru, gdje su se predjeli koji su se nalazili južno od prostora današnje pustinje Gobi izdigli i formirali mlađe vjenačne planine. Kada su se ovi planinski vijenci izdigli do visina koje vlažni vjetrovi sa juga nisu mogli prelaziti u oblasti Centralne Azije klima se promijenila. Topla i vlažna klima zamijenjena je suvom, nakon čega su ljeta postala toplija, zime hladnije, a tadašnji močvarni dio preobratio se u današnju pustinju Gobi.
Pustinja Gobi predstavlja ravnicu sastavljenu od krede i drugih sedimentnih stijena, koje su uglavnom kenozojske starosti (65 miliona godina), dok su neka niska i izolovana brda znatno starija. Na nekim djelovima javljaju se manji pojasevi živog pijeska. U centralnim djelovima pustinje pronađeni su ostaci dinosaurusa iz mezozojskog perioda (prije oko 250 – 65 miliona godina), kao i fosili kenozojskih sisara.
Klimatske prilike na području pustinje odlikuju se klimatskim ekstremima, kao i naglim promjenama klime tokom čitave godine. Pored godišnjih, prisutna su i dnevna kolebanja temperature, gdje se tokom dana mogu javiti temperature u značajnom plusu, a da se u toku noći temperature spuste značajno ispod nule. Klima je izuzetno kontinentalna i suva, zime su oštre, proljeća hladna i suva, a ljeta izrazito topla. Iako vladaju veliki temperaturni ekstremi godišnja temperatura vazduha kreće se oko dva stepena. Zimi se temperatura spusti do minus 40, a ljeti dostiže čak 80 stepeni.
Uprkos činjenici da Gobi u prosjeku prima od 100 do 150 milimetara (mm) padavina godišnje, to ipak nisu jedini izvori vlage u pustinji. Ponekad se na vrhovima dina može zapaziti snijeg, koji u ove predjele tokom zimskih perioda donose vjetrovi sa sjevera iz Sibirskih stepa. Najveći dio vode u pustinji nalazi se ispod zemljine površine u obliku podzemnih rezervi. Slabo razvijeni rječni tokovi, koji teku sa okolnih planina, nakon što dođu u dodir sa pustinjskim pejzažem gube se u suvom i i zaslanjenom zemljištu, kao i zatvorenim depresijama. Većina ovih rijeka teče u ljetnjem periodu. U nekim djelovima pustinje javljaju se i jezera, ali zbog svoje površine i kapaciteta ona nemaju većeg značaja.
Ako se uzme u obzir sve navedeno može se doći do zaključka da je bilo kakav život na ovim prostorima nemoguć. Međutim, situacija je drugačija. Usljed nedostatka veće količine padavina i usljed ekstremnih temperatura određene biljne vrste prilagodile su svoj način života takvim uslovima. Jedan od najvažniji biljnih predstavnika je „Saxaul“ drvo. Njegova najvažnija karakteristika je da nagomilava vodu iz svoje kore.
Takođe, uprkos surovim uslovima ovdje je razvijen i životinjski svijet (fauna). Najraniji životinjski predstavnik koji je naselio pustinju Gobi je „skočimiš“. Ovu malu životinjicu često upoređuju sa kengurom, jer je karakterišu jake zadnje noge što joj omogućava da preskoči razdaljinu od deset stopa. Jedan od glavnih neprijatelja ovoim životinjama je zlatni orao, koji može da živi do 18 godina. Ovu vrstu ptice lokalno stanovništvo najčešće pripitomljava, kako bi im služila prilikom lova na skočimiševe.