18
Mon, Nov

Izvještaji sa akcija

„Ekspedicija Olimp 2015“ se nazvasmo jer osim iskusnih planinara bijaše početnika.

„Ekspedicija Olimp 2015“ se nazvasmo jer osim iskusnih planinara bijaše početnika.

Na vrhu Olimpa 2015Planinar prilikom uspona na OlimpRizik izgledan. Međutim, više-manje svi uspjeli. I nikome „ni po prstu“. Usput obilazili lijepa mjesta i družili se. Rodila se nova prijateljstva. I obećanja da ćemo opet.

Olimp izranja uz Egejsko more, gotovo iz vode. Dijeli mediteransku od kontinentalne klime. Ta barijera u navišoj tački i za vrelih ljetnjih dana nosi šešir. Od gustih crnih oblaka. Stoga su stari Grci smatrali da se u tom crnilu kriju bogovi. Šešir često paraju munje iako je ispod, sve do mora, vedro. Vrhovnog boga Zevsa su zato zvali bogom groma.
Mnogi penjači iz svijeta nažalost dođu samo do podnožja, ili visine 2000 mnv, ali ne mogu dalje. Do samog Mitikasa, vrha na 2918 mnv (mytikas = nos, na grčkom). Ne mogu čekati da se „šešir“ makne s „nosa“. Aranžman im kratak, mora se kući.

Stoga smo se odlučili za turističko-planinarsko putovanje. Boravak podno 6 dana čekajući povoljan tren. U poznatom ljetovalištu Paralia, prekrasnih plaža, i pratećeg turističkog sadržaja. Okupismo se iz raznih klubova i „nezavisni planinari“. Napravili smo i dres „Montenegro Olimp 2015“, ponijeli dosta hrane (za slučaj da je tamo skupo) i čekali „prozor“ ka nebu.

Mytikas OlympusKad stigosmo moglo se kupati ali su pretoplo priobalje preplavile meduze. Nijesmo htjeli mnogo da se „žarimo“ i autobus je bio uz nas pa smo čekajući uspon obišli Kastoriju, Meteore, Solun a potom Katerini i Ohrid. Dani su nam bili kratki, prošlo je začas, ekipa odlična. Prijavljivanje više od pola godine. Neki su otpadali, drugi se upisivali, neki su bili spremni, drugi debeli. Treći sa strahom od visine.
Olimp

Prognozi preko interneta, mobilnog, ne treba vjerovati za te ekstremne slučajeve. Stoga sam zamolio poznatog našeg meteorologa Dejana Počeka da iz Podgorice javlja situaciju. Grčka televizija i meteo služba su upućivali na petak kao dan za uspon. I internet portali. Ali Dejan je smatrao - četvrtak. Stoga smo se u srijedu popodne busom dovezli na 1100 mnv do mjestašca Prionio, a odatle poslije 4 sata uz povremenu kišicu popeli do prekrasnog Planinarskog doma Agapitos Spilios (Sveti Spilios) na 2100 mnv. Tu zakonačismo a ujutro … Dejan je - pogodio! Vedro jutro, bez kiše. Oblaci manji nailazili su, i prolazili, moglo se lijepo.

Vratimo se malo na „pješačko“ polazište. Restorančić u etno stilu od debala, izvor-česma i ozidan toalet i to je Prionio. Uz tablu sa ucrtanim planinskim stazama je mostić preko rječice za avanturu. Ulazi se u gustu četinarsku šumu i prekrasno uređenu stazu. Svakih nekoliko koraka stepenik od debala pa može nagore za planine manje utreniran čovjek. Uspon je gotovo konstantan, ujednačen sa povremenim stajalištima, table i markeri na pravom mjestu – ne možeš se izgubiti. Četinare smjenjuje listopadna gusta šuma, najviše bukovina a onda opet borovina, ali malo niža. Veći dio puta hlad uz mirise planine pa je penjanje predivno.


Cajo 6 Bozo 9 puta popeo vrh OlimpaOd Prionia do Planinarskog doma je 1000 visinskih metara razlike - respektabilna je tura. To dostići velika je stvar za početnika pa se trojka što je ostala u Domu može pohvaliti. U zoru je nas 34 produžilo, zadovoljni što su, rekosmo, Zevs i Dejo zaustavili munje. Smjenjivao se maglovit i sunčan vidik, rastinje se počelo prorjeđivati, zimzeleno, i dosta nisko a staza i dalje konstantna uvis. Jednako uređena, sa mjestima za pauzu. Poslije sat i po – golet. Veliki sipar. Valja gotovo 45 minuta peti i to je najdosadniji dio puta. Ublažava dosadu pogled na okolne travnate obronke i stada goveda. Često i krdo divokoza. Tamo su zaštićene, ali za razliku od naših - nema krivolova. Ne plaše se ljudi. Znaju prići na 20-tak metara s nevinim pogledom koji kaže „O .. koga to vidim“.

Olim u magliSiparom se stiže do Skale jedne od najviših tačaka Olimpa. Brža grupa je čekajući sporije popela obližnji Skolio (2911 mnv), lagano se može do njega, pješački, bridom, a onda nazad do Skale. Tu je prelom.

Dotle je bilo „na dvije noge“. Odatle vidiš Mitikas, ali do njega samo četvoronoške. Prvo stotinjak metara nadole, pa isto toliko nagore. Nad ponorom. Greške ne smije biti. Jedna članica nije smjela dalje ali čestitke za dotad ostvareno, jer je bila na 2866 mnv. Veliki uspjeh. Dvije članice pak su stisnule zube i uprkos urođenom strahu od visine zaronile u bezdan. Vođene pažnjom Božidara Perovića, legende crnogorskog planinarstva.

Pomaže mnogo što su kamene gromade nesipljive, čvrst su oslonac nozi i siguran hvat ruci. LudoSilazak niz stijene i uspon do uz njih vrha pokazuju dobri markeri i uklinčene alke za osiguranje. Mi nijesmo postavljali užad, iako smo ponijeli. Stijenje nije bilo klizavo, iako mokro. Na najkritičnijem prevoju, bukvalno visiš nad grdnim ponorom, postavljena je sajla.

Pocetak usponaMalo po malo svi su izašli. I paničari! Nastalo je ljubljenje i slikanje uz obilje zastava. Jeleni i Ljubiši Boškoviću ovo je bilo – bračno putovanje!
U toj gužvi nije se znalo ko šta radi :D pa su to iskoristili Sahit Hot, Saša Bošković i Slaven Raspopović. Bez dogovora, samoinicijativno otišli na još jedan vrh, veoma rizičan, Stefani (2909 mnv) ostavivši vodiče s brigom više. Jer nije sve bilo gotovo. Valjala se grupa vratiti do Skale niz, pa uz stijenu opet. A na povratku se nemilo najčešće dogodi. Sva sreća sve okončalo kako treba ali se umjesto kritike nadam da će nekad i oni doživjeti tu neizvjesnost, brinuti za druge kao što smo mi za njih. Bez obzira na jogunatost čestitao sam im. Sasa Boskovic i Slaven Raspopovic penju Stefani
S vrha smo se spustili u cugu do Prionia, tamo je naš „vrh“ vozač Rade Jovković prespavao čekajući. U Planinarskom domu pitali su, zavode sve osvajače, kome društvu da pripišu uspjeh? Odlučih da počast pripadne Komovima. Najviše predstavnika su imali. Uz njih su bili članovi Gorice, Vjeverice, Jelenčice, Gusinja, Visokogoraca i Džambasa. Možda sam trebao avanturu da umjesto Komovima, pripišem bratstvu Boškovića, petoro ih je bilo na vrhu?
Da podvučem: Olimpu se ljudi vraćaju. Ima neku magiju.

U Crnu Goru se zdravo i srećno vratismo. Utisak je da će neki opet do Zevsa i Here. Autor ovih redova bi. Iako mu je ovo šesti put na Mitikasu, Dušanu Pejoviću četvrti a Božidaru Peroviću – deveti!
Dogovor je da se to desi za dvije godine.

Planinari iz Crne Gore na Olimpu 2015A sad su tamo bili:
Vujotić Ćaslav, Mitrović Radmila, Perović Mira, Fatić Snežana, Pejović Dušan, Ljumović Zdravka, Bošković Ljubiša, Kovačić Jelena, Nikolić Tatjana, Merćep Veselin, Bošković Danijela, Pejović Tijana, Stanković Ružica, Radojević Vesna, Ivanović Tatjana, Bošković Miluša, Kuljača Vesna, Krunić Jelena, Pokrajac Radmila, Mitrović Matija, Raspopović Slaven, Bošković Aleksandar, Savićević Pava, Bulatović Marija, Vujović Marina, Zečević Aleksandra, Lipetc Pavel, Zenović Zoran, Zeljak Vasilije, Perović Božidar, Fetahović Ćazim, Pješčić Stevan, Božović Branko, Milović Veselin, Vojinović Rajko, Hot Sahit, Bulatović Predrag, Jovković Rade.

Da ne zaboravim planinarsko drugarstvo i solidarnost. Sreli smo se sa drugarima iz beogradskog društva „Josip Pančić“. Devetoro njih je bilo raspoloženo za akciju pa smo ih ponudili. Išli su s nama.

Časlav Čajo Vujotić

Ekipa