Kažu da najbolji mentori uče bez riječi, od planine onda boljeg mentora nema u što sam se i sam više puta uvjerio.
Kažu da najbolji mentori uče bez riječi, od planine onda boljeg mentora nema u što sam se i sam više puta uvjerio.
Ovo su neke od najbitnijih lekcija tog “tihog“ mentora:
1. Plan – improvizacija i planiranje u pokretu će mi vjerovatno uvijek biti dio karaktera, ali često me to skupo koštalo. Više puta sam zbog toga i ispaštao, upadao u problem i zaboravljao bitne stvari. Kada pri polasku na planinu zaboravite nešto što je bitno, ona vam to dobro naplati, zato sada uvijek dobro i detaljno isplaniram svaki dan i svako putovanje. Nije slučajno ona recenica da je dobar plan 50% završenog posla.
2. Strpljenje – “Ima li još mnogo?!“ – pitanje koje sam često postavljao sebi kada se umorim, često zastajući sa pogledom uperenim ka najvišem grebenu koji vidim, nadajući se da je to vrh. Gotovo isto toliko puta sam završavao razočaran vidjevši da još nisam ni blizu vrha, a i dalje sam gubio vrijeme gledajući prema gore. Strpljenje će vam put učiniti samo lakšim, a pozitivna misao je i da što više hodate, sve ste bliže cilju.
3. Upornost – kao i u svemu u životu, do vrha stižu samo najuporniji. Nekada je za isti put potrebno 3,4 sata, nekada sat ili dva, ali sigurno je da ćemo stići ako nastavimo ili da pak nećemo ako odustanemo. Toliko je jednostavno. Kada god ispenjemo vrh, nestaje svaki umor i zaboravljaju se sve tegobe. Ako se prije osvajanja vrha odustane i krene nazad, taj umor i tegobe ne da neće nestati, nego ćemo im se pridružiti razočarenje i neuspjeh.
4. Prečica – jedna od mudrijih planinarskih uzrečica koje sam čuo je “prečicom preče, okolo brže.” Prečice uvijek djeluju primamljivo, ali u suštini jako je malo prečica koje će nam pomoći, a ujedno ih je i teško prepoznati. Najčešće prečicom zaglavimo i izgubimo mnogo više snage i vremena da se izvučemo, nego što bismo izgubili da smo krenuli pravim putem.
5. Umor – naravno da umor postoji, ali zapravo smo mnogo više fizički spremni da podnesemo, nego psihički.
Uvijek nas mnogo više umori gubljenje vjere u sebe i misao “ja ovo ne mogu” , i uvijek odustanemo zbog te iste misli, a ne zbog zaista nemogućnosti da nastavimo dalje.
6. JA sam najjači – precjenjivanje sebe je idealan način da se na planini čovjek povrijedi ili (ne daj Bože) nastrada. To je klasično nepoštovanje prirode, kada god pomislimo da smo iznad svega, vrlo brzo se (uglavnom) na najteži mogući način po sebe uvjerimo da nismo.
7. Panika – kada nešto krene “nizbrdo”, a zna da krene dosta često, najbitnije je ostati pribran jer je apsolutno neophodno u tom momentu hladne glave razmisliti i donijeti pravu odluku. Panikom guramo sebe samo sve dublje u probleme.
8. TV emisije – U tv emisijama kao što su Discovery, National Geography i slično, uvijek sve djeluje tako fino, lagano, uzbudljivo i zanimljivo. U stvarnosti je zapravo mnogo drugačije. Posljednji put kada sam krenuo na planinu lagodno, kao u šetnju, zanesen tim “Discovery fazonom“, imao sam 17 godina i završio sam zaglavljen u barskom kanjonu Vruće rijeke, gdje sam pod vedrim nebom proveo noć.
9. Okruženje – uvijek se oko nas nalazi gomila stvari koja nam može pomoći i koje možemo iskoristiti. Moramo samo naučiti koje su to stvari i kako da ih iskoristimo u pravom trenutku i na pravi način.
10. Uživanje u trenutku – danas smo postali previše opterećeni socijalnim mrežama, fotografijama drugih i drugim ljudima uopšte. Najljepše momente na terenima, nikada prvo ne uslikam, jednostavno stanem i uživam u njima, jer nikada ne traju dugo.
(montenegrinwilderness.wordpress.com)