ŠARPLANINAC

Šarplaninac - odan svom gospodaru i nepodmitljiv, čuvar po instinktu, nije mu potrebna posebna dresura.

Lična karta

Originalni naziv rase: JUGOSLOVENSKI OVČARSKI PAS – ŠARPLANINAC
Porodica: Pastirski i psi čuvari
Zemlja porijekla: Balkan (Srbija- Makedonija) Šar-planina
Prosiječna veličina mužjaka:  Visina: 65- 80 cm  Težina: 40-60 kg
Prosiječna veličina ženke: Visina: 65-72 cm  Težina: 55-70 kg
Drugi naziv: Ilirski ovčar, Jugoslovenski ovčar, Jugoslovenski ovčarski pas
Životni vijek: 11-13 godina

Istorijat

Na osnovu istorijskih podataka, vjeruje se da preci  šarplaninca potiču od Molosa drevnog Tibeta, sa obronaka Himalaja. Sa ove geografske teritorije, molosi su krenuli u beskrajna putovanja sledeći svoje gospodare. Šarplaninac je stigao na Balkan sa legijama Aleksandra Velikog, gdje se i zadržao. Ime je dobio po planini gdje je najviše odgajan - Šar planina. Prvi put je prikazan u Ljubljani 1926. godine. Od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI) prvi put je priznat kao posebna vrsta ilirskog ovčara, tj. Ilirski ovčarski pas (na osnovu starog imena regiona Ilirija), 1939. godine. A onda, 1957. godine, na zahtjev Jugoslovenskog kinološkog saveza (JKS), Međunarodna kinološka federacija (FCI) promijenila je ime u Jugoslovenski ovčarski pas – Šarplaninac.

Osobine

Šarplaninac je impresivan pas, čvrsto građen, ima široka i mišićava prsa, čvrste šape. Njegove lijepe bademaste oči imaju dubok i miran pogled, pomalo melanholičan. Dlaka mu je udvostručena bujnom i načičkanom poddlakom. Kratka je na glavi i na prednjem djelu nogu. Debeo rep je povijen, ali se ispravlja tokom akcije. Metalno siva i tamno siva su najtraženije boje, mada dlaka može da bude i potpuno bijela pa čak i crna.

Različiti tipovi Šarplaninaca

1. MURDŽ tip pasa je gvozdeno sive boje, obično sa tamnom maskom. Nekada i bez tj. sa maskom svijetle boje - kontra maska. Suve je građe, lakše u odnosu na ostale tipove, srednje su visoki ali u prosjeku niži u grebenu od većine ostalih tipova (uglavnom varira od 65 do 75 cm). Vrlo agresivan i prema ljudima i prema psima. Srednje duge do duge dlake, a rep u stanju mirovanja drži opušteno u obliku sablje, a u afektu povijen u luk. Ovaj tip pasa poslužio je početkom 20-og veka za obnavljanje tada već gotovo izumrlog psa Slovenačkog kraša ili kako su ga neki nazivali Ištarskog, a danas Kraškog ovčara. Kasnije je upravo ovaj tip ušao u standard Šarplaninca kao jedini pravi, a kasnije priznavanjem ostalih boja ostao kao najpoželjniji i dugo vremena favorizovani tip od strane kinoloških sudija i ako je na samoj planini bio slabije zastupljen od skoro svih ostalih tipova. Upravo ove činjenice stvorile su oko ovog tipa pasa mnogo kontraverznih tj. suprotnih mišljenja kod zaljubljenika i odgajivača ove rase.

2. KARABAŠ tip je i danas i u prošlosti bio najzastupljeniji tip na prostoru formiranja rase. Ovi psi su kao i Turski Kangali: pšenično žute boje, svjetlije ili tamnije, sa izraženom tamnom maskom. Sam naziv "karabaš" je odomaćeni izraz turskog porijekla koji u bukvalnom prevodu znači - crna glava. U okolini Štrpca, na Kosovu, se sve do 70-ih godina prošlog vijeka održao u većem broju jedan divan lokalni varijetet Karabaša, vrlo svijetle boje - prljavo bijele, ali ne samo sa tamnom maskom na njušci već sa potpuno tamnim glavama. Ovakvi psi se i danas tamo mogu sresti ali su vrlo rijetki. Karabaš inače spada u više tipove rase, izmedju 70 i 80 cm u grebenu, čvrste gradje, podjednako agresivan prema ljudima i prema psima, srednje duge i duge dlake. Držanje repa u afektu mu je identično kao kod Murdž tipa, a u stanju mirovanja može da ga nosi i potpuno ravno tj. opušteno.

3. MERDŽAN tip su psi bijele boje koja varira od žućkasto bijele do sniježno bijele uvijek bez ikakve maske. Merdžan je takođe odomaćena turska reč koja u prevodu znači "biser". Ovi psi takodje spadaju u više pse kao i Karabaši i identičnog su karaktera, s tim što su uglavnom nešto vitkiji i lakši od njih, a i u većini slučajeva su srednje duge dlake tako da u velikoj mjeri mogu podsećati na Turske Akbaše,  ali oni opet za razliku od Akbaša imaju, ili bi bar trebalo da imaju, jače odnosno dublje i kraće njuške i nešto snažniji kostur. Držanje repa im je identično kao kod prva dva tipa. Interesantan je podatak da je upravo jednog ovakvog psa posjedovao i bivši doživotni predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito.

4. Ovaj TIGRASTI tip psa se smatra za jednog od najstarijih i prvooformljenih. Ove pse pored boje od ostalih tipova razdvaja i karakter i fizički izgled. Vrlo su pokretljivi, srednje su visine, lakšeg kostura. Dlaka im je srednje duga mada se sreću i primjerci duže dlake ali vrlo rijetko. Izuzetno je naglašena njegova agresivnost i netrpeljivost prema drugim psima, ali to nije toliko izraženo i prema ljudima. Odredba tog famoznog  Standarda za Šarplanince u kojoj se tigravost smatra za diskvalifikacionu manu, uticala je čak i na stočare i njihov uzgoj tako da su sada i na samoj planini čisti primjerci tog tipa vrlo rijetki.
 

5. MEDOV ili MEDOVAN je jedan vrlo interesantan tip. Njihova boja ide u raznim nijansama braon boje, od svjetlije (skoro ridje) ali zato i dosta rjedje, do vrlo tamne. Ovi psi spadaju u najniže pse, gotovo da nikada nije bilo primjerka preko 70 cm u grebenu. Ovi minijaturni tenkovi od pasa sa svojim relativno malim visinama dostižu težine od preko 60 kg. Vrlo su oštri i nepovjerljivi,  ali na prvi pogled djeluju potpuno nezainteresovano za posao koji obavljaju i zato često umiju da iznenade silinom i brzinom svoje reakcije u odbrani. Dlaka im je duga, a rep je u mirovanju sabljasto nošen,  a u afektu je prstenast.

6. ZELENDUH se danas smatra za tip koji više ne postoji. Doduše niko to sa sigurnošću ne može da tvrdi, ali već dosta dugo vremena nije viđen nijedan takav pas. Ovaj tip je takodje dosta visok i snažan, naglašeno velike glave poput Medova i vjerovatno najagresivniji od svih tipova. Njegova boja je siva, ali nije kao kod ostalih tipova gde se mogu vidjeti prelazi u svjetlije nijanse oko vrata, na ekstremitetima i slično, već je to boja bez ijednog prelaza u istom tonu po cijelom telu, kao kod Njemačke plave Doge ili Vajmarskog ptičara, zato je i dobio takvo ime jer zbog boje podsjeća na duha. Ovaj tip je od ostalih odvajala i najduža i najbogatija dlaka. Rep su u stanju afekta zavrtali, a u stanju mirovanja obrazuje  udicu pri vrhu repa.

7. ZLATAN se kao i Zelenduh smatra izumrlim, ali  se priča da ima još takvih pasa na jugu Makedonije. Ovaj tip pasa je sigurno najveći i najmasivniji od svih. Njegove visine u  grebenu, pogotovo kod mužjaka, idu čak između 90 i 100 cm. Ubjedljivo je najgori čuvar, gotovo  da uopšte ne pokazuje znake agresivnosti, ni prema ljudima ni prema psima. Dlaka mu je duga, zlatno žute do bakarne boje bez tamne maske na glavi, a rep u afektu gotovo  da i ne podiže. Ovog psa Grci smatraju  za dvorskog psa najvećeg vojskovođe  Aleksandra Velikog i nazivaju  ga Zlatni Ilirski Mastif ili Molos, a da nisu  daleko od istine potvrđuje i drugi ustaljeni naziv za ovaj tip, a to je Skender. Skender, Iskender ili Oskender je turski oblik imena Aleksandar i baš pod tim nazivom su Turci kroz njihova istorijska učenja spominjali lik Aleksandra Velikog tj. Makedonskog. Još jedna stvar interesantna u vezi ovog tipa pasa je da je upravo ovaj tip poslužio Njemcima za kreiranje Leonbergera i da su mješanci ovog tipa Šarca i nekih linija Kavkavških ovčara prikazivali po izložbama kao čistokrvni Kavkašci,  i danas ima potomaka tih pasa koji se šetaju ringovima gdje se ocjenjuju Kavkavški ovčari.

8. KARAMAN je tip Šarplaninca koji u stvari po standardu i nije pravi Šarplaninac, zato što je potpuno crne boje, pa je isto kao i tigrasti standardom eliminisana. Karaman je nasuprot propisanim standardima pas koji se srijeće u svojoj pravoj postojbini i narod ga prihvata kao Šarplaninca. Čobanima boja nije toliko bitna koliko karakteristike psa, prvenstveno njegov karakter i da on obavlja svoj čuvarski posao kako treba. Kinološki savez Makedonije se u novije vreme zalaže da Karamana registruje kao posebnu rasu ''MAKEDONSKO OVČARSKO KUČE KARAMAN'', kako bi ti psi izašli iz zapećka kinologije i pokazali se u širem svijetu.

Smještaj

Pravilan i odgovarajući smještaj je jako bitan za fizički razvoj kao i za zdravstveno i psihičko stanje psa. Šarplaninac je rasa kojoj je potrebno mnogo kretanja, fizičke aktivnosti pa mu otuda odgovara otvoren i slobodan prostor. Za njega je život na malom prostoru pravo mučenje pa je potrebno obezbijediti mu prostrani boks sa kućicom (krov treba da bude ravan ili sa blagim padom), koju će koristiti kao osmatračnicu. Visina ograde boksa ne bi smjela biti ispod 2 metra, osim ako boks nije pokriven. Kućicu možete napraviti od drveta. Prevelika kućica je velika greška, jer pas nije  u  stanju da toplotom svog tijela zagrije prostor oko sebe. Iako šarplanincu krzno sa jakom poddlakom omogućava da mu ni velika hladnoća  ne smeta, poželjno je zimi, pogotovo ako su jači mrazevi, na vrata kućice staviti neki  zastor,  a unutra se može ubaciti slama. Ako imate kuju koja treba da se šteni onda su slama i zastor obavezni. Smetaju mu  vrućine, neophodno mu je obezbijediti  debelu hladovinu i tokom cijelog dana svježu vodu. Osjetljiv je na vlagu.

Ishrana

Šarplaninac je skroman pas u pogledu ishrane - jede malo u poređenju  sa svojom veličinom. Nije probirljiv, što ne znači da ga ne treba hraniti kvalitetno, pogotovo u vrijeme razvoja. U ishrani  treba uključiti vitamine i minerale, posebno ako  se štenetu ne daje gotova hrana (granulisana hrana  za pse u džakovima  ili hrana u konzervama sa dodacima). Štene, a kasnije i odraslog psa je potrebno  redovno (na svakih par mjeseci) tretirati preparatima protiv crijevnih parazita i redovno vakcinisati protiv zaraznih bolesti i bjesnila. U ishrani odraslih pasa treba koristiti juneće meso ili samo kuvano svinjsko meso zatim kosti, kuvanu iznutricu, kuvano povrće, mliječne proizvode, jaja, hleb, kukuruzno brašno (kačamak), pirinač, griz.

Kod ishrane štenadi neke stvari od nabrojanih se obavezno moraju koristiti. Na samom početku je to živo juneće meso ili bilo koje drugo kuvano meso. Kasnije se meso kombinuje sa grizom, pirinčom, kukuruznim brašnom ili udrobljenim hlebom, U ovakav obrok se može dodati i žumance jajeta. Obrok odraslih pasa se na primjer sastoji od polovine obroka od mesa, a druga polovina sastoji  se od povrća pomiješanog  sa pirinčem ili hlebom.

Ovaj obrok  treba da teži od 1,5 do 2 kilograma, a na tu količinu treba dodati oko pola kašičice soli. Pored ovog postoji i drugi način ishrane pasa, a to je ishrana gotovom granulisanom hranom za pse. To je kompletna  izbalansirana hrana prilagođena određenom uzrastu psa i rasi. Može se davadi suva, ali  da pri tom pas mora uvijek imati pored sebe svježu vodu ili se granule potope u mlaku vodu, nikako vruću. Ova dva načina ishrane se mogu kombinovati kao posebni obroci ili pomiješano i jedno i drugo. Treba naglasiti  da ljudi koji kupuju hranu za svog psa ili pojedini prodavci hrane veoma često griješe kad šarplaninca svrstavaju u  tzv džinovske rase (GIANT) zajedno sa: bernandincima, dogama itd., jer šarplaninac ne pripada toj grupi pasa. Kada kupujete granulisanu hranu, nemojte uzimati  granule prilagođene ishrani džinovskih (GIANT) rasa već  se opredijelite za hranu za pse poput rotvajlera, njemačkog ovčara. Na svakom džaku  granulisane hrane imate tabelu kako i koliko psa treba  hraniti u toku dana, ali  se nemojte iznenaditi  ako vašem  šarplanincu bude potrebna znatno manja količina hrane od navedene na džaku zato što je šarplaninac u odnosu na svoju veličinu i kilažu veoma ekonomičan pas i jede manje od recimo: Njemačkog ovčara, Engleskog setera iako je veći od njih.

O njegovim podvizima se nadaleko čuje - slučaj spašavanja bolesnice:

U jednom selu kod Dragaša, teško se razboljela mlada žena. Bolest je tražila da se žena što prije prebaci u prizrensku bolnicu. Da nezgoda bude još veća, sve se to dešavalo zimi kada je sniježni nanos iznosio na pojedinim mjestima i preko metar visine. Od sela pa do prvog mjesta gdje može doći sanitetsko vozilo bilo je oko deset kilometara. Jedan mladić je brzo donio odluku: uzeti dva snažna šarplaninca i sa njima pokušati probijanje kroz tu dionicu puta. Upregnuti u sanke, šarplaninci su vukli bolesnicu preko sniježnih nanosa. Psi kao da su znali da treba da pomognu mladoj ženi, sa krajnjim naporom su se probijali kroz visok snijeg. Čim su ugledali sanitetska kola, čulo se njihovo veselo lajanje. Činilo se da su bili ispunjeni radošću što su dali svoj doprinos u spasavanju jednog života.

Higijena

Šarplaninac je pas koji jako drži do sopstvene higijene. Njegovo krzno ne zahtijeva često četkanje, osim u vrijeme linjanja, kada je potrebno odstraniti poddlaku  da se ne bi zamrsila. Naravno, to ne znači  da psa ne treba četkati nikako ili veoma rijetko. Češljanje ili četkanje je vrlo korisno iz više razloga i  vrlo je bitno  psa na četkanje naučiti od malih nogu. Ako psa šetate po šumi ili mjestima gdje ima veće trave i korova, posebno čička, obavezno pregledajte  cijelog psa poslije šetnje. To je neophodno kako  zbog čička i drugih stvari koje se mogu uvući u dlaku, tako i  zbog krpelja, posebno poslije proljećne ili jesenje šetnje po šumi ili visokoj  travi. Jedna od bitnih  stvari na koju treba obratiti pažnju jeste i donji dio šapa između prstiju na nogama. Između jastučića ima dosta dlake pa i tu može da se zabode neki trn ili neka bodljikava trava i da izazove povredu ili iritaciju pa i taj dio  treba obavezno prekontrolisati. Unutrašnji dio ušiju  treba čistiti bar 2 puta mjesečno. Potrebno je  u apoteci uzeti 3% hidrogen ili u najboljem slučaju kod veterinara ili u pet šopu kupiti neko od namjenskih  sredstava koje služi  baš za čišćenje i njegu ušiju: Otifree (Vetoquinol), Ohren (Canina), Epi-Otic (Virbac), Care plus (Europet Bernina). Nakon što  se ispuni spoljašnji slušni kanal rastvorom, potrebno bi bilo lagano izmasirati (odozdo prema gore) bazu uha i ostaviti neko vrijeme da rastvor djeluje.

Nakon nekoliko minuta djelovanja, ljubimac će trešenjem glave izbaciti napolje čestice prljavštine iz udaljenih djelova ušnog kanala,  te je potrebno samo vaticom prebrisati spoljašnje djelove uha. Gusta dlaka i poddlaka ga štite od hladnoće.

Snijeg je nešto što šarplaninac najviše voli i  ono zbog čega će vam biti zahvalan je da mu pružite priliku da se istrči u dubokom snijegu. A tada fotoaparat  u šake, jer vjerujte prizor nije zanemarljiv.