Kolona od 13 iskusnih planinara u organizaciji PK Visokogorci, je u subotu 12. marta u ranim jutarnjim časovima, krenula sa ciljem da u teškim zimskim uslovima ispenje vrh Maja e jezerces (Jezerski vrh) 2694 mnv.
Kolona od 13 iskusnih planinara u organizaciji PK Visokogorci, je u subotu 12. marta u ranim jutarnjim časovima, krenula sa ciljem da u teškim zimskim uslovima ispenje vrh Maja e jezerces (Jezerski vrh) 2694 mnv.
Šanse za uspješan uspon na Jezerski vrh nijesu bile velike. Vremenska prognoza nije bila ohrabrujuća. Oko podne je bila najavljeno ozbiljnije pogoršanje vremena. Ali želja i odlučnost svih učesnika pohoda da i u ovim teškim uslovima osvoje jedan od najljepših vrhova Prokletija je bila ogromna. Naš plan je bio krenuti rano na uspon, i prije očekivanog pogoršanja vremena do 11h ispeti vrh Maja e Jezerces.Poslije kratkog sna (ako ga je uopšte i bilo), odmah iza ponoći u 2h i 25 minuta, iz kasarne Zastan, kolona od 13 planinara je krenula sa dobrom energijom na uspon, noseći sa sobom (tešku) svu potrebnu opremu za zimski zahtjevan uspon.
Poslije dva sata hoda i probijanja kroz gustu bukovu šumu i propadanja kroz teški duboki snijeg, stigli smo na Buni jezerce.
Ogromni sniježni pokrivač je prekrio i poravnao jednu od najljepših udolina Prokletija i od obrisa 6 ledničkih jezera nije više bilo ni traga. Tu su nas dočekali prvi obrisi i rumenilo sunca koje je najavljivalo svoj skori izlazak. Uskoro su zasijali vrhovi Prokletija okupani prvim sunčevim zracima koji su se prelamali o sniježnu odoru koja je obavijala ove čarobne vrhove koji su parali nebo! Nesvakidašnji doživljaj. Čarolija!!! Radjanje sunca na snijegom okupanim Prokletijama je nešto što što se graniči sa maštom. Toliko ljepote na jednom mjestu...
Ali nema mnogo vremena za ovo nesvakidašnje uzivanje, kolona mora brzo naprijed. Idemo usporeno, pokušavamo sa krpljama ali, ubrzo dolazimo do kuloara, propadamo do pojasa, i koraci postaju sve kraći, idemo usporeno mic, po mic... Ja uspijevam za kratko izvaditi iz futrole foto aparat i zabilježiti po neki prizor od kojeg zastaje dah. 
Na čelu kolone se neprekidno smjenjuju svi planinari u koloni. Prćenje dubokog, teškog snijega nam je uspravalo kretanje i gubilo ogromnu snagu! Tokom kretanja kolone prolazili smo i kroz lavinske smetove... Medjutim, ocijenili smo da u donjem dijelu staze nema opasnosti od novih lavina.
Dvije cure su sa nama, odlično idu... ali smo ih ipak poštedjeli prćenja snijega na čelu kolone. Dvojica planinara tokom penjanja imaju odredjene poteškoće i odlučuju da se vrate i sačekaju nas u kasarnu Zastan. Razumijemo njihovu racionalnu i pravovremenu odluku da ne sputavaju druge i pozdravljamo se sa njima.
Ostatak kolone od 11 planinara kreće prema završnom usponu. Odjednom vremenske prilike postaju lošije, brzo se spušta gusta magla i obavija vrhove. Vidljivost postaje vrlo slaba. Ipak, odlučujemo da idemo dalje, da izadjemo kuloarom na greben sa kojeg počinje završni uspon. Tokom kretanja kuloarom otkrivamo da se na oko 30 cm ispod nas, nalazi ledena ploča i da postoji opasnost od pokretanja lavine. Oprezno nastavljamo kretanje.
Poslije prolaska ovog veoma teškog i strmog kuloara stižemo na greben (2375 mnv). Na samom grebenu čekaju nas veoma loši vremenski uslovi, gusta magla praćena snažnim vjetrom i niskom temparaturom (termometar na rancu je pokazivao -10 stepeni C skale). Vraćamo se nazad desetak metara ispod grebena kako bi se zaštitili od nevremena i izbjegli nalete snažnog vjetra. Vadim foto aparat i pokušavam da napravim još koju fotografiju i zabilježim teške uslove koji vladaju na grebenu gdje se kolona zaustavila, ali aparat uslijed hladnoće prestaje da funkcioniše i ne uspijevam da napravim ni jednu fotografiju na grebenu.
Okupljamo se i pravimo kratku analizu. Sat na časovniku pokazuje 11h i 30 minuta... Već smo potrošili 9 sati hoda za dolazak naše kolone do kote odakle nas čeka savladjivanje još oko 300 mnv. Za taj uspon od 300 mnv će nam, u ovim teškim uslovima, trebati još oko 2 sata! A, vrijeme se sve više pogoršava... Vodja uspona Milan Radović, iskusni planinar, brzo i jasno pravi kratku analizu i donosi racionalnu odluku: Uspon se prekida, vremenske prilike su jako loše, potrošili smo planirano vrijeme za uspon i dalje kretanje u ovako teškim uslovima bi bilo previše opasno!!!
Shvatamo ozbiljnost situacije i znamo da je to jedina racionalna i ispravna odluka! Ali, u svima nama, do ovog trenutka je gorela ogromna želja koja nas je održava svih ovih 9 sati mukotrpnog hoda u teškim uslovima. Ipak, u planini su željeli jedno a stvarnost nešto sasvim drugo!!! Svi smo iskusni planinari i znamo da se možemo popeti na vrh samo ako, nas planina pusti!
Njenu volju i milost moramo uvijek poštovati i slušati.
Ponosni na našu veliku želju i ogromni napor koji smo danas napravili a, istovremenoi tužni što nismo ostvarili očekivani cilj, kolona od jedanest planinara je krenula nazad u bazni kamp na Zastanu a, zatim prema vozilima koja smo ostavili u Vusanju. Poslije još 5 sati iscrpjujućeg hoda stižemo do Vusanja, ubacujemo tešku opremu i idemo u planinarski dom u Grebaju, gdje nas je u taboru visokogoraca čekalo još oko 25 kolega planinara koji su za današnji dan odabrali lakši uspon na Volušnicu.
Za sve nas koji su juče po složenim nepovoljnim vremenskim uslovima, noseći sa sobom tešku opremu potrebnu za zimski uspon (krplje, dereze, cepin, pojas, karabinjere, užad,...), gazili 14 sati težak duboki snijeg i bili izloženi teškom naporu, dileme nema: da li je trebalo krenuti na ovaj teški uspon i pokušati osvojiti Jezerski vrh!
VRIJEDJELO JE POKUŠATI ispeti i Jezerski vrh (2694 mnv) i vidjeti onu nesvakidašnju ljepotu radjanja sunca na Buni jezerce i vrhovima Prokletija.
Tekst i foto: Ćazim Fetahović