Kapetanovo jezero nalazi se na planini Lukavici, koja pripada Moračkim planinama, koje su geografski smještene sjevero - zapadno od Podgorice, a istočno od Nikšića.
Kapetanovo jezero nalazi se na planini Lukavici, koja pripada Moračkim planinama, koje su geografski smještene sjevero - zapadno od Podgorice, a istočno od Nikšića.
PJEŠAČKA TURA ZA UŽIVANJE
Lukavica, sa svojim pripadajućim djelovima, Velikim i Malim Žurimom i najvišim vrhom Stožac na 2.141 m nadmorske visine, spada u najljepše predjele Župe Nikšićke. Od Nikšića pa sve do Malog Žurima ima 30-tak kilometara, što je oko pola sata vožnje, a od Malog Žurima do Kapetanovog jezera ima oko 8,5 kilometara, odnosno 2 do 2,5 sata pješačenja, što čini izvanrednu a laganu planinarsku turu. Do Kapetanovog jezera, koje se nalazi na 1.678 metara nadmorske visine, iz pravca Nikšića stiže se autom preko rudnika “Zagrad”, Luka Bojovića, Bara Bojovića i Nikšinog kiljana. Cijela vožnja, djelimično asfaltiranim putem, traje nekih sat i petnaest minuta. Iz pravca Kolašina, do Jezera se dolazi pješačkim stazama, koje kreću iz Veljeg Dubokog, do Jezera mogu stići samo najizdržljiviji planinari. Teritorijalno gledano, Jezero pripada opštini Kolašin, iako je bliže, a i pristupačnije, Nikšiću.
Pješačenje do Jezera
Pješačka tura do Kapetanovog jezera, je novo iskustvo, protkano uživanjem. Priroda je prelijepa, široke livade pune narcisa, maslačaka i bijelih rada sa dosta potoka. Preko pašnjaka, kamenjara i livada, pa makadamskim putem od crkve Sv. Ilije, lagano se stiže do obala Jezera.
Prošle godine sam bila na Kapetanovom jezeru, imala sam jaku želju da mu se ponovo vratim. Stigli smo do prvog katuna, 3-4 kućice, kojih tu ranije nije bilo - tu se nalaze i štale, pčelinjaci, korita iz kojih se stoka i konji napajaju vodom i hrane. Pored crkve Sv. Ilije nalazi se česma, a nedaleko od crkve, sa južne strane, nalazi se izvidnica, koju su, vjerovatno, izgradili mještani katuna kako bi s nje osmatrali stoku na ispaši. Crkva je prelijepa i to treba vidjeti – nova je, mala, s ružičastom fasadom. Podigli su je mještani prije nekolike godine, pored Nikšinog kiljana, uz pomoć Mitropolije crnogorsko-primorske.
Oko Kapetanovog jezera izgrađeno je par novih kuća, kojih nije bilo ranijih godina. U dubokim uvalama, među stijenama, još ima znatnih količina snijega, koji će još dugo odolijevati visokim dnevnim temperaturama.
Na žalost, ovaj kraj pohode i krivolovci, koji tamane ribu u Kapetanovom jezeru, bogatom pastrmkom. Tu su i divokoze, koje se mogu vidjeti na okolnim stijenama nedaleko od Jezera, kao i rijetke vrste ptica koje nadlijeću ovaj kraj. U kasno proljeće, početkom juna, procvjetaju narcisi, koji prekriju čitavu dolinu i rašire svoj nedoljovi miris duž čitave Župe.
Kapetana Mušovića očarala robinja Krstinja
Kapetanovo jezero dobilo je ime po kapetanu Mušoviću, koji je u vrijeme turske vladavine godinovao na obalama ovog jezera i krvlju branio svaki njegov kamen. Uz kapetana Mušovića vezuje se jedna ljubavna priča, istorijski utemeljena:
- Prilikom hvatanja Mija Godijelja s Godijelja, koji je oslobodio popa Cerovića od Turaka, Turcima je pošlo za rukom da zarobe i njegovu maloljetnu sestru Krstinju. Ovu lijepu robinju Turci su poklonili kapetanu Mušoviću, tada nikšićkom zabitu (oficiru, upravitelju). Očaran njenom ljepotom, kapetan Mušović je zadržao kod sebe, u tvrdom nikšićkom bedemu. Okružena tamnim zidinama i pod strogim nadzorom, Krstinji su tekli teški dani robovanja. Iako je svojim držanjem izražavala prezrenje prema njemu, kapetan Mušović je posilnima naredio da budu pažljivi prema Krstinji, da je u bilo čemu ne povrijede. Odredio joj je posao: da održava i hrani njegove pse, koji su joj bili jedino društvo u zatočeništvu.
Dok se Mušović „topio“ od radosti što će jednog dana, kada poraste, imati lijepu robinju za ženu, Krstinja je često pomišljala na samoubistvo. Nakon izvjesnog vremena, počela je kovati plan kako da pobjegne, da se oslobodi ropstva, i tako pokvari planove kapetanu Mušoviću. Isplela je duge konopce, pomoću kojih je planirala da se neopaženo spusti niz strmi nikšićki bedem. Jedne večeri, po mrklom mraku, Krstinja se neopaženo spustila niz bedem, a zatim se dala u bjekstvo, preko Nikšićkog polja. Bježeći što dalje od tamnih zidina Nikšića grada, naišla je na nabujalu rijeku Zetu. Znala je da nazad nema kud, a ispred nje je bila mutna rijeka, koju je valjalo pregaziti. Iako je bila neplivačica, Krstinja je hrabro zagazila u nabujalu, mutnu vodu i prepustila se sudbini. Nošena njenim valovima, uspjela je da se domogne druge obale Zete, uz pomoć povijene grane jedne vrbe, koja se nad rijekom nadvila, baš kao da je nju čekala da joj se u nevolji nađe. Čvrsto je prigrabila granu vrbe i izvukla se na drugu obalu rijeke. Kad je već bila daleko odmakla od nikšićkog bedema u kome je robovala, nikšićki Turci tek tada primijetiše da im je lijepa robinja nestala. Bezuspješna je bila njihova potjera, jer se Krstinja već bezbjedno sklonila u kući vojvode Ilije Bojovića, pobratima njenog brata Mija Godijelja.
O podvigu ove mlade gorštakinje čulo se nadaleko. Priče o njenoj hrabrosti i odlučnosti stigle su i do Njeguša. Jedan od mnogih interesanata za Krstinju kao buduću zaručnicu, bio je i jedan mladić iz uglednog njeguškog bratstva Popovića. Ponudio je Krstinji brak, ona je pristala i dvoje mladih se ubrzo vjenčaše. Nedugo zatim, zbog bolesti koja je odnijela mladićev život, Krstinja je ostala mlada udovica. Njena ljepota ni tada nije nestala, mameći okolne momke. Ponovo se udala za Dumelju Gvozdenovića, postala je vrijedna domaćica i uzorna majka.
Jezero bogato ribom i lječilište
No, da se vratimo sadašnjosti i Kapetanovom jezeru. O Kapetanovom jezeru pisali su mnogi stranci, koji su ga posjećivali, diveći se njegovim ljepotama. Svojom bistrom, tamnozelenom bojom, u kojoj se ogledaju stijene i vrhovi koji ga okružuju, odaje utisak beskrajne dubine. Dugačko je 480, a široko 200 metara. Dubina mu je oko 37 metara. Veliki broj ljudi, pogotovu Nikšićana, dolazi na ovo jezero da se kupa i lovi ribu, jer je jezero bogato ribom. S obzirom na nadmorsku visinu na kojoj se nalazi, ovaj predio je i svojevrsno lječilište. Jezero je prelijepo i, kada se gleda sa visine, podsjeća na raširena leptirova krila. Oko njega vlada mir i neopisiva ljepota, koja se budi sa izlaskom Sunca.
Manito jezero
U blizini Kapetanovog jezera nalazi se Manito jezero, koje je dobilo naziv po nesrećnom slučaju, kada se jedan momak u njemu utopio. Manito jezero je okruženo travnatim i djelimično kamenitim predjelima. Nalazi se na 40 minuta hoda od Kapetanovog jezera, dugo je 220, a široko 140 metara. Najveća dubina mu je 13 metara. Bistro je i čisto, upravo zbog svoje nepristupačnosti. Oblika je jajeta, jasno oivičeno i tamno zelene, čiste boje.
Sa najvišeg vrha Lukavice puca prelijep pogled na Kapetanovo i Manito jezero. Mještani ovog područja, obično na Ilindan (2. avgusta), okupe se na obale Kapetanovog jezera. Tu se druže, kupaju, roštiljaju i love ribu. Tada se na obalama Jezera postave šatori i napravi lijepa atmosfera. Uz muziku i veselje, zabave obično traju do kasno u noć.
Piše: Darja Drobnjak