Pivu, punu dubodolina i vrtača, okupanu u mrke šume, putnici prepoznaju po ljepotama dvije rijeke - Pive i Tare, koje su svojim dubokim kanjonima obgrlile ovu prekrasnu oblast.
Pivu, punu dubodolina i vrtača, okupanu u mrke šume, putnici prepoznaju po ljepotama dvije rijeke - Pive i Tare, koje su svojim dubokim kanjonima obgrlile ovu prekrasnu oblast.
Pivski manastir je nadaleko čuven po svojoj raskošnoj ljepoti, a i po svom osnivaču – znamenitom Mehmed-paši Sokoloviću.
U zagrljaju rijeka Pive i Tare
„Svak voli putovanje, ili bar misao o njemu, kao svoj drugi, ljepši život“. Ove riječi poznatog pisca i nobelovca Iva Andrića na najbolji način opisuju svu draž putovanja.
Piva, oblast u sjeverozapadnom dijelu Crne Gore, toliko je puta inspirisala brojne putopisce, pjesnike, slikare, koji su je ovjekovječili u svojim djelima. Piva uvijek, nanovo, otkriva drugo lice - dotad nepoznato i onima tu rođenim, a kamoli putnicima namjernicima. Istoriografi, etnografi, botaničari, geolozi, koji su s kraja 19. i početkom 20. vijeka istraživali taj neobičan predio Crne Gore, ostavili su brojne zapise o njenim ljepotama i osobenostima.
Pokušaćemo da dočaramo raskošnu ljepotu Pive svima onima koji nijesu bili u prilici da borave u njoj, ili je nijesu podrobnije upoznali.
„Da nam od zakletve ostane“
Piva je zadugo bila naš najbesputniji i najnepristupačniji kraj, valjda je i iz tih razloga ostala netaknuta od strane čovjeka. Jer, modernost i urbanizacija, osim niza privilegija, nose (bolje reći – odnose) sa sobom ono što je u prirodi nejljepše – a to je njena netaknuta divlja ljepota. Tridesetih godina XX vijeka, jedna crnogorski ministar poželio je Pivi da joj se “nikad ne prosjeku puti, ne zazviždi lokomotiva i da nam od zakletve ostane u svoj svojoj divnoj prvobitnosti i duhovnoj ljepoti”.
Takav je i pivski seljak: iskren i prostodušan, časne naravi, kakva se rijetko sreće, i, iznad svega, prirodno nadaren za naraciju. Mnogi poznati naučni radnici i umjetnici, za koje je i daleki svijet saznao, ponikli iz ovih krajeva. Piva je bila poznata u bivšoj (SFR) Jugoslaviji kao kraj koji je, shodno broju stanovnika, „dala“ najveći broj akademika i doktora nauka. A „dala“ ih je na desetine, koji su po svom naučnom i intelektualnom radu prepoznati ne samo na crnogorskom, već i šire - na balkanskim, pa i evropskim okvirima.
U zagrljaju Pive i Tare
Pivu, punu dobodolina i vrtača, okupanu u mrke šume, putnici prepoznaju po ljepotama dvije rijeke - Pive i Tare, koje su svojim dubokim kanjonima obgrlile ovu prekrasnu oblast. O nevjerovatnim ljepotama kanjona Tare odavno se pročulo širom svijeta. O kanjonu Pive, nažalost, ostale su rijetke fotografije i flimski zapisi za uspomenu na te nekada predivne predjele.
Nakon potapanja i izgradnje hidroakumulacije, ljepote kanjona Pive od zaborava je sačuvao poznati crnogorski kamerman Milun Tadić, koji je fotoaparatom zabilježio skrivene kutke nekadašnjeg kanjona Pive, a u amanet je Pivljanima ostavio i fotografije o tom predjelu, od kojih je svojevremeno priredio i izložbu pod nazivom “Piva - koje više nema”. Tadić je tridesetak godina na diktafonu bilježio od najstarijih Pivljana i izvorne melodije, koje su postale vrijedno etnomuzikološko blago ovog kraja, sačuvano od zaborava, i na radost naučnog svijeta.
Putopisci o Pivi
Ljepotama Pive divili su se brojni putopisci. Evo šta je zabilježio jedan od njih: “Sve ljepote naših rijeka daleko su ispod izvorišta Pive. Zamislite uzan krug visokih zelenih planina gorovitih. Čine one kao jedno grotlo. Divno, romantično... Na sjevernoj strani, pri kraju - manastir. Na zapadnoj, baš gdje se planine potpuno sklapaju, dva su - jedno do drugoga, kao nebo plava jezerceta, čije se vode miješaju ...“
Dva jezerceta iz ovog opisa veličine su seoskog gumna. To su dva oka, koja se izlivaju u snažnu rijeku - široku, tihu, ali ubrzo potom pomamnu, kao što je i svaka planinska voda. Nedaleko odavde, udružena sa omanjom rječicom Komarnicom, ona grade rijeku Pivu, po kojoj je i sva nekada lomna i besputna krajina dobila ime. I naravno - ovo će zanimati naročito ribolovce: Rijeka Piva je prebogata pastrmkom, pa će onima vičnim ribarskom prutu biti lako da domaštaju svoje uživanje u ovom krajoliku.
Goransko - vojvodina stolica
Kada se, prije tridesetak godina, izgradila akumulacija, rijeka Piva je izgubila dio kanjona, a time i dio svoje ljepote. Ali, ne i izazov... Jezero je, zaljubljenicima u prirodu, ponudilo nov izazov i drugačiji pogled na čitavu Pivu. Pivsko jezero se pruža prema komarničko-pivskom turističkom pravcu i gradiću Plužinama, kao prihvatnom centru posjetilaca; potom, prema Durmitoru i Volujaku, koji turistima, takođe, pružaju razne mogućnosti za uživanje. Obalski pojas Jezera, sa dubokim kanjonskim stranama - iznad kojih se pruža pogled na ogromno šumsko bogatstvo pivskog kraja, sa vertikalnim stjenovitim usjecima, pristupačnim proširenjima i zaravnjenim terasama - pogodan je za izgradnju vidikovaca, ribarskih kućica, pristaništa za hidrokrilne brodove, kafe-restorana...
Jedan takav restoran - „Sočica“, svojim posjetiocima nudi specijalitete iz tradicionalne kuhinje, među kojima je i domaći hljeb ispod sača. Restoran je ime dobio po čuvenom hercegovačkom junaku, vojvodi Lazaru Sočici, koji je nedaleko od Plužina, na zaravni Goransko, podigao svoju kulu. Vojvodina kula-dvorac je i danas očuvana, a Goransko je ostalo i dalje središte i okupljalište svih Pivljana. Pošto je bilo “vojvodina stolica”, ostalo je za sva vremena glasovito.
Goransko je dobilo naziv po tome što se nalazi na gori, na uzvišenju, a do njega se može doći iz svih krajeva Pive, što je posebna pogodnost za posjetioce. Zimi izloženo vjetrovima i studeni, ljeti je neobične ljepote, bogato zelenim bokorima lijeske i sjenokosima. U prošlosti, u vrijeme turske vladavine, Goransko je očuvalo jedinstvo Pive: rođačke zajednice, gradilo na muci slogu - a sve u cilju odupiranja turskom osvajaču.
Zadužbina Mehmed-paše Sokolovića svome rodu
Najpoznatija građevina u Pivi svakako je Pivski manastir, nadaleko čuven po svojoj raskošnoj ljepoti, a i po svom osnivaču – znamenitom Mehmed-paši Sokoloviću, posljednjem velikom veziru (predsjedniku vlade) sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Kada je pećki patrijarh Makarije Sokolović nagovorio svoga islamiziranog brata, Mahmed-pašu, da u svojoj postojbini zajednički podignu zadužbinu, „u slavu Božiju i imena roda svoga“, na tom mjestu se nalazila drevna crkvica u ruševinama. Makarije je spremao nacrte manastira, a Mehmed-paša zlato. Građenje manastira je završeno 1586., a živopisanje 1606. godine. Danas je ova zadužbina dvojice braće jedinstvena po mnogo čemu, a dva detalja su posebno upečatljiva.
U Pivskom manastiru odslikana je freska Turčina, u prirodnoj veličini, sa sijedom bradom, u svilenoj anteriji, sa smjerno položenom lijevom rukom na prsima, dok desnom rukom dodaje nacrt manastira patrijarhu, a ovaj isti takav plan pruža Bogorodici na prijestolu. Natpisi iznad Turčina i patrijarha su brisani, za razliku od ostalih. Ovaj detalj je, smatraju istoričari, sačuvao manastir od raznih pohara, jer nikada u hrišćanskom hramu nije živopisan neki Turčin, po čemu je Pivski manastir takođe jedinstven u svijetu.
Postoji predanje koje kaže da je čuveni turski junak Smail-aga Čengić, došavši u Pivski manastir, pred freskom Mehmed-paše “otklanjao namaz” i poklonio se, u znak poštovanja prema ovom njegovom činu, rodjenom iz ljubavi prema rodnoj grudi.
Kompletan manastir je izmješten – kamen po kamen!
Drugi interesantan detalj vezan za manastir je iz novijih vremena. Kada je prije četrdesetak godina odlučeno da se izgradi akumulaciono jezero na rijeci Pivi, zasmetao je Pivski manastir, pa je odlučeno da se ovaj veoma značajni kulturno-istorijski spomenik - strpljivo, kamen po kamen, sa svim freskama prenese na novu lokaciju, van domašaja nivoa akumulacionog jezera. Ovaj nevjerovatan poduhvat trajao je punih 12 godina i, na radost današnjih posjetilaca, manastir je u neoštećenom obliku preseljen na sigurnu lokaciju, nedaleko od prvobitne. Svojim posjetiocima otvara svoja vrata, od neprocjenjive vrijednosti, sva urešena u slonovoj kosti, sedefu i drugim draguljima. A tu su, izrađeni rukom istog majstora, „Vladičin prijesto“ i „Bogorodičino kolo“, potom bogata riznica sa raskošnim rukopisnim jevanđeljima; gramata ruskog cara Aleksandra I, iz 1816., fišektar pivskog junaka Baja Pivljanina, i mnoge druge relikvije.
Splavarenje Tarom – izazov za sve avanturiste!
Vraćamo se priči o Pivskom jezeru, koje pruža uslove za organizovanje raznih sportskih manifestacija: veslanja, jedrenja, kajakarenja. Turistička ponuda u Pivi još nije dobila obrise koje zaslužuje i koje Piva može da pruži posjetiocima, a naročito stoga što sportsko-kulturne manifestacije mogu uvezati ponudu nekoliko okolnih opština: Šavnika, Žabljaka, Plužina i Nikšića.
Pivu su, recimo, sa svijetom „povezali“ pjesnički susreti “Na izvoru Pive” i “Tara bez granica”, koji svakoga ljeta, u julu i avgustu, već desetljećima okupljaju brojne pjesnike i zaljubljenike u poeziju. Tu su i čari splavarenja Tarom, koje turiste željne prave avanture, suočava sa brzacima ove ćudljive rijeke. A sezona splavarenja traje sve do oktobra, kada se oni najuporniji, željni još većih izazova, suočavaju sa nabujalom i hladnom rijekom.
Svi putevi vode – u Pivu!
Oni koji su se već zagrijali za obilazak ovog dijela Crne Gore, sigurno će željeti da saznaju iz kojih se sve pravaca može doći do Plužina. E, pa, postoje četiri puta. Jedan je iz pravca Šćepan Polja, koji preko Foče ulazi u Crnu Goru i vodi putnike uzvodno, rijekom Pivom, preko brane Mratinje, prolazeći kroz čak 52 tunela, grubo usječena u krševito i okorelo stijenje pivsko. Drugi je iz pravca Nikšića, sa precizno postavljenim oznakama pored puta. Iz pravca Žabljaka postoji put preko živopisnog predjela Sedlo, koje su mnogi poznati fotografi i fotoreporteri dolazili da snime. Posljednji, četvrti put za Pivu je onaj koji iz pravca Gacka i Ravnog ide prema Crnoj Gori. Svima onima koji se odluče da posjete ovaj prekrasni predio, neka je srećno! Neće se pokajati.
Autor: Natasa Lučić