Sa vilama i krilatim konjima na Pešića jezero

U samo svitanje krenulo se sa Bašanjeg brda i relativno brzo smo stigli na prevoj Gilikača, gdje smo ostavili sa lijeve strane katun Goleš i krenuli ka Zekovoj glavi, drugog vrha na nadmorskoj visini od 2.116 metara. Nakon što su sve šume ostale za nama, pogled je pucao u beskrajno plavetnilo, pa nam se činilo da je naše odredište na dohvat ruke.

Prošli smo nekoliko katuna, prije svih Slađevac za koji naš vodič Žarko kaže da je jedan od najljepših. Ipak iz koliba nije izlazio dim, nije se čuo lavež pasa, a ni stada nigdje u blizini nije bilo.

Nakon pet sati jahanja bez i trunke predaha, jer se žurilo po hladovini, stigli smo na Zekovu glavu. Pogled veličanstven, modrozelena boja Pešića jezera ovičen sa strane Vasojevića šumom, nevjerovatna tišina i neki hladan vjetar, koji se sa tolike visine uvlači u kosti, navode na pomisao da su legende koje su vezane za jezero istinite, kao na primjer ona da se krilati konji druže sa vilama, a ako se približi čovjek, bio bi strašno kažnjen.

Krenili smo naniže, prema jezeru skoro nepristupačnim putem. Čitavih 45 minuta trajao je silazak sa Zekove glave. Stijene, šiblje, borovnjaci, kao da priroda ljubomorno čuva svoje gorske oči, kako zovu jezera u ovom dijelu planine koja su glečerska i ima ih šest, Biogradsko, Pešića, Veliko i Malo Ursulovačko, Veliko i Malo Šiško jezero.

Pešića jezero je na nadmorskoj visini od 1.820 metara i drugo je po veličini jezero dužine 290 metara, širine 165 metara i dubine 8,5 metra.

Kada smo stigli na samu obalu sunce je tek stiglo do pola jezera. U dubokoj ladovini raspremili smo konje kojima je bio potreban odmor za povratak, dok se u daljini čula grmljavina iako je samo prije minut nebo bilo bez ijednog oblačka. Žarko loži vatru da nešto bacimo na žar i priča da je ovo poprište munja i gromova.

Dok je tako ložio vatru ispričao nam je i po neku legendu, koje je čuo od starijih.

“Jedna od najljepših koje sam ja čuo je o krilatim konjima i vilama, jer kažu kad je mjesečina, iznad jezera leti bijeli konj, modrih očiju, a vile koje se kriju u šumi kod jezera, očarane njegovom ljepotom sakupe se na jednom mjestu i do zore gledaju taj ples nad vodom. Zbog takvih dešavanja i svakojakih još priča ljudi nijesu sakupljali hrabrost da se u tu priču uvjere, već su se držalo podalje od jezera. No, bijaše jedno zgodno momče, Pešić se prezivao, kažu delija pravi. Njegove ljepote daleko nije bilo. Riješio je da se noću kupa u jezeru.

Kada je zaronio više nije izranjao. Vele, vile su bile toliko ljubomorne ne njegovu ljepotu da su ga udavile. To je zapravo bio jedan jedini put da se neko utopio u ovom jezeru. Valjda su sa njim vile odnijele svu pravuljepotu”, kazao je zamišljeno Žarko.

Sa druge strane jezera začuše se glasovi. Pojavi se muškarac, stade na stijenu i skoči u jezero. Skamenjeno posmatramo prizor hoće li izroniti, ili će ga vile na krilatom konju đavolisati. Ipak izroni. Mašemo i dozivamo mladića da dođe do nas. Nakon 10 minuta iz šume izbijaju još dva mladića i jedan stariji muškarac.

“Dobar dan, ja sam Radomir Pešić iz Bastaha, to je selo pored Lubnica, beranska opština. Baš smo vam se obradovali, jer nikog ne sretosmo do vas”, uz širok osmjeh kazao je najstariji Pešić.

Ispriča nam Radomir da živi i radi u Vrnjačkoj Banji, te da je na sedmodnevni odmor došao u svoje rodno selo.

“Ovo je Rupa Pešića Pešića jezero đe Pešići izdižu sa stokom kao i Obradovići i jedna kuća Šekularaca. Ova strana Bjelasice pripada Beranama. Iza ove šume je nekoliko koliba, nekad je tu bilo 30 domaćinstava sa stokom. Sad nema skoro nikog, koliko sam ja vidio uz put dok sam dolazio do jezera. Šekularci imaju ovce i nekoliko goveda i Vojo Senić, koji je malo dalje, imaju konja i dvije krave.

Na dno katuna ima mini hidrocentrala i par vikendica koje su izgrađene zadnjih desetak godina. Ranije, prije 30 godina imalo je 50 ljudi ovdje i dvadesetak djece, a sad se se svelo na desetak ljudi. Prije par godina, kad sam dolazio pored jezera je bilo nekoliko šatora turisti su kampovali, ove godine ni na kog nijesam naišao, jedino eto sad vi. Razlog što je manje čobana i stočara je veliki odliv stanovništva u veće gradove i to je problem”, kazao je on.

Objasnio nam je da su ga sin i sestrić nagovorili da dođu na jezero. Bojan i Veljko osamnaestogodišnjaci, jedni su od rijetkih tinejdžera koji još drže do prirodnih ljepota, zavičaja i katuna, koje nerado mijenjaju, kako kažu, za vreli gradski asfalt.

“Ovdje je predivno, volimo da dođemo, jutros smo se i kupali voda je baš dobra, nije hladna kao u rijekama”, veselo su kazali ovi odažni mladići.

Opet ostadosmo sami Žarko i ja kao i naši konji. Pakujemo se i dogovaramo put ka Kolašinu. Riješili smo da krenemo ka katunu Vranjak, pa na Ski-centar i u Kolašin. No, Žarko se prisjeti još jedne priče za koju veli da je istina. Kaže da su Pešići bili u zavadi sa Knjazom Nikolom, jer je tu bila i granica sa Turskom. Pešići su nešto bili zamrzili Knjaza, pa su se često sa njim nadigravali, bježali do granice i preko nje. Uz priču stigosmo do Biogradske rijeke, pa poslije okrepljenja nazad u “civilizaciju”.

Nakon pet sati jahanja bez i trunke predaha, jer se žurilo po hladovini, stigli smo na Zekovu glavu. Pogled veličanstven, modrozelena boja Pešića jezera ovičen sa strane Vasojevića šumom, nevjerovatna tišina i neki hladan vjetar, koji se sa tolike visine uvlači u kosti, navode na pomisao da su legende koje su vezane za jezero istinite, kao na primjer ona da se krilati konji druže sa vilama, a ako se približi čovjek, bio bi strašno kažnjen.

Zorica Bulatović/Dnevne novine