Za kvalitetno provedeno vrijeme potrebno je jako malo, rekli bi neki od web sajtova sa motivacionim porukama.
Za kvalitetno provedeno vrijeme potrebno je jako malo, rekli bi neki od web sajtova sa motivacionim porukama.
Za mene je ipak potrebno nešto više. Podudariti sunčane dane, slobodno vrijeme a uz to spojiti tri osobe iz tri različite države na jednom mjestu prava je umjetnost. Srećom, kada postoji jaka volja češće se i izmisli neki način nego pronalazi razlog.
Cilj ovog putešestvija bio je Bar, grad na dvije magične obale, kako ga opisuje turistička organizacija, a nas je kao pustolove naravno zanimala ona slabije poznata i manje istražena. Obala kestenove šume gdje se proizvodi provjereno najbolji med i kažu najbolji duvan. Pomalo zaboravljeni dio Bara, koji, kako to volim da mislim, tiho čeka na neke pametnije generacije koje će njegove ljepote da iskoriste na pravi način.
Putovanje je počelo jako rano, nakon što smo svratili u Virpazar po namjernice za sledećih par dana, nastavili smo dalje prema Ostrosu. Kada se bavite istraživanjem gmizavaca, radno vrijeme varira, počinje sa prvim zracima Sunca, završava sa njegovim zalaskom, a kiša je vrijeme za pauzu.
Vrijeme je stvarno bilo na našoj strani, predivan krajolik, dovoljno za ushićenje zbog kojeg zaboravljamo na doručak i odmah krećemo za vršljanjem oko puta. Kameni, makija, stari suhozid, međe novijeg datuma i stijene, sve su to ciljevi kod kojeg se može naći ono što tražimo pa kao neko ko je izgubio jednu od najvećih dragocijenosti, širom otvorenih očiju, grčevito okrećemo sve ispred sebe ne bi li našli nešto od čega svi drugi bježe. Čudna sorta ljudi, rekao bi neko. Nakon uspješnog jutra sjedamo da doručkujemo i fotografišemo zmije koje smo uspjeli da uhvatimo uz jedan od najljepših pogleda na Skadarsko jezero.
Tek koliko je počelo fotografisanje pored nas se zaustavlja auto Kotorske registracije, mladi par iz Francuske nam prilazi, spreman da pobjegne na svaki veći pokret zmije koja pozira na kamenu, mada ipak su se na kraju opustili.
Najbolje se stvari dešavaju neplanirano, zato smo odlučili da nas svih narednih dana jednostavno put vodi od mjesta do mjesta i tako je i bilo. Nailazimo na mnoga mala mjesta,napušteno ribarsko naselje Pristan, za koje je malo reći da je predivno i uživamo u svakom momentu radujući se više samo vremenu koje nas čeka. Mnogi odlaze kod vračara ne bi li im ispričali budućnost, a nama je najveća ljepota ovih dana bila upravo činjenica da ni ne slutimo šta sledeće može da se desi.
Nakon kafe u Ostrosu i doze interneta, fotografije današnjeg dana otišle su na razne strane Balkana, od Zagreba do Beograda, dok se u pozadini čuo akšamski ezan na obližnjoj džamiji. Putovanje se nastavilo dalje, prelazili smo djelove koje bismo mogli sjutra posjetiti, a u toliko nas je uhvatio i mrak. Morali smo se vratiti nazad prema Ostrosu ne bi li našli pogodno mjesto za kamp. Kada smo napokon u sred kestenove šume naišli na livadicu, postavili smo kamp, večerali i zaspali. Ujutro, kada je svanulo, vidjeli smo da smo noćili svega 10-ak metara od groblja. Ma koliko umoran bio, mnogo bih manje spavao da sam to znao i sinoć.
Sledeći se dan nastavio u Murićima, otvaranje sezone kupanja sredinom aprila bilo je pravo osvježenje, a pored toga kao prava nagrada došli su i prelijepi mediteranski smukovi koji uživaju u jednako lijepim omeđanim livadama i maslinjacima
Gdje je Bar, tu je i Ulcinj, a Šasko jezero je nešto što se ne zaobilazi. Još je rano da ovde bude turista, zato smo bili sami i otpočeli svoju potragu u tvrđavi Svač. Tu nas je i zatekao mrak, uz vatru, roštiljske kobasice i sva sazviježđa nastavila se noć, začinjena raznim anegdotama.
Ujutro rano osvanuo je i prvi dan Uskrsa/Vaskrsa. Nakon doručka krenula je ponovo potraga, iz svojih razloga, ali bili smo ovde jedini koji su posjetili svaku crkvu ili bar ostatke njenih temelja.
Već tokom podna nastavili smo dalje, gdje drugo nego do Ade Bojane, ali smo prije toga odlučno svratili do Ulcinja da provjerimo ukus tri lećea u svim ulicnjskim poslastičarnicama. Nažalost vrijeme je već bilo lošije i za nas bez mnogo uspjeha, ali uz lijepu šetnju ovim ulcinjskim ostrvom, sa mnoštvo filmskih prizora, dok su opet drugi bili, nažalost moram reći klasično „naši.“
I tako dok su mi dolazile poruke sa informacijama kako svuda pada kiša, na Adi je vjetar uspješno rastjerivao oblake, pa je još jedna noć u šatoru prošla mirno i bez ikakvih problema.
Sledeći dan je bio i naš posljednji istraživački dan, zato smo se uputili ka Podgorici, ali smo najprije svratili u Milješ ne bi li i tu provjerili herpetofaunu. Hodajući smo naletjeli i na gospodina Vulaja, čiji poziv nismo mogli odbiti, Uskrs je i pred nama su se odmah stvorila najprije jaja svih boja, zatim piće i kolači uz razgovor o zmijama sa ovim zanimljivim čovjekom preletjelo je skoro dva sata.
Nastavili smo dalje prema Podgorici, a najveće razočarenje bilo je kada sam ostatku ekipe rekao da ipak nemamo vremena da svratimo do Feta na burek od nutele.
Sve ima svoj kraj, tako se i ovo druženje završilo, ali od sjećanja na njega živjeću još dugo vremena i svaki put me osvježi kao i ono kupanje u Murićima. Zato iskren i provjeren savjet svima, uz svega 10 000 jednostavnih koraka jezerskom obalom Bara, do Ulcinja na tri leće sa pauzom za kupanje u Murićima i pravom ekipom, biće to dan/dani koji se teško zaboravljaju.