Ulcinj je kao jedan od najstarijih gradova na jadranskoj obali, stjecište različitih kultura i civilizacija sklopljenih u jednu cjelinu.
Ulcinj je kao jedan od najstarijih gradova na jadranskoj obali, stjecište različitih kultura i civilizacija sklopljenih u jednu cjelinu.
Iako uvijek uživam u ovom gradu, neprestano otkrivajući ponešto novo, najviše volim kada na putu ka kući krenem od kružnog toka prema Valdanosu, a onda dalje ka Baru.
Oni koji su prolazili tim putem znaće o čemu govorim. Onima koji pak nisu, predlažem da ukoliko se nekada zadese u Ulcinju na nekoj od bezbroj plaža, pri povratku prodju kroz Valdanos i priušte sebi tu atmosferu i okruženje.
Meni je taj put sasvim sigurno postao odmor psihe.
Vozim pažljivo do uljare braće Kolari, mjesto je naseljeno, a ulice uske. Vremenom u gradovima kao što je ovaj, ako dolazite s vremena na vrijeme, postanete poput lokalaca. Upamtite likove, imena, boje kuca i sve pregibe i prevoje na putu. I uvijek isto dvoumljenje da li da krenem brže ili usporim. Možda bi mi bilo lakše da odlučim da nemam pregršt razloga i za jedno i za drugo.
I avantura ( mada pretpostavljam da bi je neko drugi nazvao “ običnom” vožnjom) može da počne.
Počinju da me okružuju predivno sređeni maslinjaci, zelena trava za koju ne mogu sasvim sigurno reći da li prava ili naslikana, kameni zidovi i drvene ograde i te predivne ogromne masline sa toliko ožiljaka po sebi. 
Skoro da mogu da osjetim svu istoriju kojom zrače, sve te stotine godina koje su provele na tom istom mjestu i bivale samo sve ljepše i ponovo razmišljam o bogatastvu koje imamo, a koje tako olako shvatamo.
Toskanski predjeli tako predivno izgledaju zar ne? Izgleda da se lijepa mjesta važe samo ako su negdje drugdje.
S vremena na vrijeme naiđe i neko auto i usporim. Nakon svih krivina, i svih onih mjesta na kojima sam morao da stanem i kao pravi prirodo-ljubac zabilježim trenutak svojim fotoaparatom, nailazim na dugačak pravac.
Ovog puta profesionalna deformacija i moja biološka strana, kratkim pogledom daju iskaz o predjelu.
Prepoznajem tipičnu vegetaciju mediteranske makije iza koje se prostire Jadran, na čijem je početku jedna od najljepših plaža i odmarališta koja sam ikada posjetio i prosto ne mogu da povjerujem da je neko htio da uništi Valdanos tonama betona.
Doduše, čini se da ne gledamo svi istim očima. Možda bi neko više uživao u betonu. Zašto ne, za prirodu – posjetite obližnju turističku agenciju oni će znati da vas upute.
I tako, kada na kraju moj odmor psihe postanje napregnuto razmišljanje, nastavljam dalje. Nema običnih puteva u životu, a ja prolazim samo onima koji imaju srca. Kao biolog, ekolog, avanturista, kao običan prolaznik… Na kraju krajeva uvijek smo na onom glavnom – životnom.
Jedini dostojan izazov samo je da se put pređe sav i do kraja.