Baš kao što je Ršum jednom lijepo rekao: “Odrastao sam na selu, a na selu se rađaju djeca ljudi, a ne djeca kućni ljubimci, kakav je slučaj sa gradskom djecom”.
Baš kao što je Ršum jednom lijepo rekao: “Odrastao sam na selu, a na selu se rađaju djeca ljudi, a ne djeca kućni ljubimci, kakav je slučaj sa gradskom djecom”.
O odrastanju na selu i nostalgiji je pisala Jasmina Jovanović, a njen tekst prenosimo u cjelosti.
“Gledajući svoju djecu kako uživaju u blagodetima dvorišta, bilo da je to ljeti kada im razapnemo bazen da se brčkaju, kad se igra fudbal, žmurke ili se bere voće koje smo sami odgajili ili je to zima kada naša ulica postane staza za sankanje, ne mogu, a da se ne sjetim kako je meni bilo za svaki raspust kada je čitava planina bila naše dvorište.
Naša zemlja snova, čiju smo svaku stazu i bogazu poznavali. Na koje panjeve se ne sjeda, gdje su šumske jagode prve stizale, a gdje one livadske koje se zovu “pucke” jer kad ih bereš one pucketaju, gdje je voda pitka i iz barice, a u koje grmove kupina se ne zalazi zbog zmija.
Bilo je to djetinjstvo kakvo bi svako poželio svojoj djeci. Planina i njeno zabačeno seoce nisu samo bili fenomenalno igralište već i jedna velika zelena i dobro provjetrena učionica. Tamo smo naučili mnogo životnih mudrosti:
Moraš da znaš ko si. Ko su ti bili preci. Odakle su ti došli, otkud im to prezime, ta krsna slava. Jedino tako nećeš posumnjati u svoj put. Nećeš izgubiti putokaz, kompas ti neće zakazati kad se nađeš na raskrsnici, ako znaš da su časno i slavno ginuli braneći vjeru i otadžbinu i čast bližnjih svojih. To je lekcija važnija od one da su bunike otrovne i koje pečurke se jedu.
Uvijek možeš da pomogneš. Nema veze koji poslovi su u pitanju i dječije ručice su uvijek dragocjene. Dok odrasli skupljaju sijeno, djeca mogu da grabuljaju, da skupljaju šljive uporedo sa njima, da donesu hladne vode kosačima, da plijeve baštu, da napoje telad, nahrane koke… ma svašta nešto. Sve se računa i ništa nije teško kad vidiš da oko tebe sve radi i svi se trude da doprinesu, i urade što više.
Danas kada moj muž i ja poslije četiri godine kada ne rodi kajsija, uzmemo pa je isiječemo i izvadimo korijenje da bismo posadili drugu, bolju sortu, ja se sjećam svojih stričeva i ujaka koji ni divlju oskorušu, u tim krajevima zvanu brekinja, nisu sjekli ili vadili. Ta širina i prostranstvo pružali su mogućnost svemu. Zrela brekinja je u jesen bila poslastica za svinje, drvo bi se isjeklo kada stigne makar za ogrijev.
Svaka “divljaka”, bilo koje samoniklo drvce, kalemili bi voskom, medom ili samo kravljom balegom, i davali mu osobine omiljenog rodnog drveta, i rijetko kada bi se desilo da se “kalemar” ne primi. Ono što bi opet rekao Ršum, “ne posjeci ni trešnje grkalje”. A meni su baš te divlje, samonikle trešnje zvane “grkalje” bile najljepše. I od njih su se najteže prale ruke i skidali brkovi. Danas kada bih našla sadnicu te trešnje ne bih pitala za cijenu… Nostalgija, to ti je…
Biti lijen i neposlušan bila je najveća moguća sramota za jedno dijete. Rijetka su bila djeca za koju se to moglo reći. Niko o tome nije govorio, ali svojim primjerom vrijednih i čestitih ljudi koji poštuju starije, ta lekcija je bila više nego naučena.
Nauče te da hranu ne biraš. Na planini mog djetinjstva nije bilo izobilja, ali je bilo svega dovoljno. Umjesto brokolija, kelja i prokelja bilo je sremuša, koprive i zelja. I tada su djeca mrzjela te zelembaće, ali je bilo grijeh komentarisati hranu, i nikako nije bilo preporučljivo reći da nešto ne voliš da jedeš. Jelo se da bi se živjelo i radilo, i to je bio kraj svake diskusije o hrani.
Ljeto u planinskom selu te nauči da se čuvaš. Da budeš oprezan na svakom koraku. Ona pečurka koju su ti crtali u slikovnici se jede, ali samo jednom u životu. U stvari sve pečurke i bobice možeš da pojedeš, ali to baš nije dobra ideja. Ako ne znaš, pitaj. Prvo što te nauče na selu je kako da prepoznaš jestivu pečurku, koje su jestive bobice i gdje ima zmija otrovnica i kako da reaguješ ako se ne daj Bože, sretnete.
Nauče te da osluškuješ, šuma nije samo tvoja, u stvari uopšte nije tvoja. Možeš sresti razna stvorenja. Ali, ti ćeš pri tom susretu biti jedini sa razumom, jedini čovjek, i uvijek možeš da izvučeš živu glavu. Ne da možeš, nego moraš. To sve te nauče dok gradska djeca još uče Zmajevu poeziju.
Sve što možeš da sačuvaš za zimu, sačuvaj. Osuši voće ako je rodilo, ušuškaj jabuke u jabučaru, pokupi lješnike i orahe. Nakuvaj džemove i sokove. Osuši biljke za čajeve. Sakupi što više sira i kajmaka. Osuši i šumske pečurke isječene na listiće. Nakrcaj drva, grane i grančice. Ništa se neće baciti kad stegne mraz i sjeverac zasvira d-mol. Zimi može samo da zafali, da pretekne sigurno neće. Sve što možeš osuši, skuvaj, skloni. Obrsti zovu, trnjine i šipurke i sve što se da obrstiti i ostaviti da čeka zimu.
Priroda je uvijek na strani čovjeka. Znaš to jer nikome tada nisu trebali ljekovi. Dobro, vrlo rijetko je moralo da se ide kod doktora. Ali nije bilo boljke koju nije mogla makar da ublaži neka travka, ili kora nekog drveta. Ako kašlješ – baba kuva podbel, ako ti curi nos – inhaliraju te vrelim čajem od bosiljka, ako te muči dijareja – baba kuva dunjin list ili vodopiju (cikoriju). Za sve je bilo rješenja, i priroda je uvijek bila na našoj strani. Znaš to kada je djeda srećan zbog bogate žetve i roda šljiva. Znaš to jer je iz jednog planinskog izvora razvučena voda za sve kuće u selu, i nikada ni za vrijeme najvećih suša nije presušio.
Radi. Samo radi, i ne stidi se nikakvog poštenog rada. Djeda je znao da kaže: “U radiše svjega bješe, u štediše još i više”.
Moji rođaci nisu znali šta je depresija ili dosada. Čak ni zimi, kada se planina umota u bijelo, ćuti i pušta kurjake da zavijaju i plaše narod.
Zimi, kada na selu sve izgleda kao da nikada više neće ozelenjeti, nema tuge: plete se, prede se vuna, krckaju orasi, popravljaju plugovi, šarke na starim šifonjerima, igraju se igre, priča o davnim vremenima. Nikada nisam čula da se neko žali, jer kad radiš, za to nema vremena. Zna se da je samo “dokon um đavolje igralište”.
Gore glavu. Zapitaš se još kao dijete, kako je moguće da život bude istovremeno i lijep i surov? Ali onda vidiš kako se sve nastavlja, i kako se svi usprave iako su poraženi, i nastavljaju svoje poslove. I djeda uspravi svoje čelo i kaže: “Samo neka su čeljad živa i zdrava! Biće i stoke i žita!” I shvatiš da može oba istovremeno, jer iako su svi tužni, tebe čeka društvo da idete na kruške lubeničarke, one što kada zagrizeš unutra bude crvena, i baba se ozarila i utješila, jer je upalila kandilo pred ikonom, iako nije crveno slovo… Nekako znaš da će sve biti u redu, i da već sjutra niko neće spominjati ove nevolje, jer to ne pomaže…
Odmah zatim uslijedila je i druga lekcija, život je težak. Mnogo teži nego što možeš da zamisliš. To shvatiš kada babi i djedi na telenju uginu i krava i tele. I kada djedi, koga nikada nisi vidio da plače, zadrhti brada i zasuze oči. To shvatiš kada vreo ljetnji dan presiječe grad i satre klasalo žito, obrsti voćnjake i isfroncla kukuruze. I kada komšiju koji je živio sam jer su mu djeca po bijelom svijetu nađu preminulog, u otkosima livade koju je kosio sam.
Prvo što nas je naučila planina je da je život veoma lijep. Čak i kad nemaš mnogo materijalnih stvari. Život je liiep kad si zdrav, kad te ništa ne boli, kad smiješ da se popneš na najvišu granu stare ranke, kad ti nikada nije dosadno, kad te svako jutro budi miris pečenog hljeba, kad imaš roditelje, sestru, brata i gomilu rođaka.
Ništa se ne baca. Kada oljuštiš jabuku, očistiš kupus, oguliš krompir ostatke nosiš kravama. Ostatke skuvane hrane skupljaš u pomije jer su one predjelo gudama, kao supica prije glavnog jela. Hljeb se nikada nije bacao ni davao stoci, to je bio grijeh.
Jeo se koliko god star bio. U popari ili kako god, ali bacao se nije. Od stare izlizane suknje bivala je kecelja. Od probušene kofe bivala je okrpljena činija za kukuruz ili skupljanje voća.
Od cipela koje smo prerasli bivale su papuče (samo ti djeda žiletom otvori prozor za prstiće, i ne da te ne žulja nego ti je baš super tako). Niko se nije razbacivao, nije kupovao samo radi kupovine i sve što je moglo da dobije drugu namjenu i novi život dobijalo je. Svi su tako gledali na život i nikom nije bio smiješan okrpljen lakat ili koljeno ili papuče nastale od starih cipela. Danas većina ljudi prekomjerno troši, ali prekomjerno baca.
I naravno, gdje Beograđani da bace listove kupusa nego u smeće, shvatam sve ali postoje stvari koje možemo proslijediti drugima koji imaju manje. Stari hljeb okačiti na kontejner. Odjeću odnijeti u centre i prihvatilišta gdje je mogu iskoristiti oni kojima je dragocjen čak i ućeban džemper. Odvajati plastične čepove i time pomoći akciju Čep za hendikep. Uvijek postoji način. Možemo ga naći sami kada već u ovoj zemlji nema regulisanog odlaganja materijala koji mogu da se recikliraju.
I naravno najvažnija od svih lekcija je ona o neodustajanju. Ona o optimizmu. Ona kada se poslije oluja stežu zubi, diže glava i nastavlja dalje. Ona lekcija u kojoj je nada ona koja likuje. Priroda ona koja obnavlja, čovjek onaj koji sve može i kome je sve dato, samo treba da bude dobar domaćin i da mudro raspolaže poklonjenim dobrima”.
(Jasmina Jovanović, detinjarije.com)