Prije samo 40-50 godina skoro da i nije bilo djece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi.
Prije samo 40-50 godina skoro da i nije bilo djece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi.
Ta djeca nisu doživljavala prirodu kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i voljela.
Tokom aprila i maja mjeseca, imao sam nekoliko izleta sa školskom decom po pitomim planinama i brdima Srbije. Vremenske prilike su bile takve da smo išli isključivo na jednodnevne izlete, koji su podrazumevali pješačenja od par sati i obroke na otvorenom.
Cilj ovih izleta nije bio samo odvajanje starijih osnovaca od sjedjenja za računarom i nabijanje kondicije, već prije svega edukacija za bezbedan boravak na otvorenom, kao i posmatranje rada u grupi okupljenih dječaka i djevojčica.
Brižni roditelji i njihovi savjeti
Pođimo najprije od susreta sa roditeljima, koji obeshrabruju ne samo djecu, već i vodiče. Da parafraziram nešto rečeno u filmu o našim naravima: “Djeco moja, kakve roditelje imate, više bih volio da su to roditelji neprijatelja nego vaši.”
Enormna količina roditeljske brige i kuknjave, kojoj smo bili izloženi mi instruktori i planinarski vodiči, više je nego poražavajuća. Jednom rječju djeca odrastaju u sterilnoj tvrđavi daleko od svega normalnog za taj uzrast – igre, prljanja, samostalnosti, avanture, prirode, zemlje i neba. Uz to, u prisustvu roditelja djeca su vidno ukočena i nesigurna. Roditelji brinu kako će se djeca sačuvati od vukova, medveda, izgladnjavanja, kiše, opekotina, blata, trave, šume, potoka…. Čudna lista opasnosti koje vrijebaju djecu u prirodi nedaleko od grada.
„Djeca odrastaju u sterilnoj tvrđavi daleko od svega normalnog za taj uzrast – igre, prljanja, samostalnosti, avanture, prirode, zemlje i neba.“
Naredno gorko iskustvo su savjeti koje roditelji daju djeci prije ulaska u autobus i koji zvuče skroz katastrofično: “Čuvaj se zmija i divljih životinja… Pazi se gromova… Nemoj da poletiš sa vrha planine u ambis… Budi miran…” Sve to prate tužni pogledi odvajanja, valjda zato što djeca sama odlaze “u smrtonosne divljine Divčibara”.
Komunikacija
Međusobna komunikacija djece tokom prvih sat-dva uopšte ne postoji. Umjesto nje, prisutna je komunikacija u kojoj dominiraju mobilni telefoni i igrice, kao i otuđeno bivstvovanje u grupi sa slušalicama u ušima. I kasnije tokom izleta, djeca se teško odriču mobilnih telefona. Postepeno, ta zavisnost lagano nestaje tokom boravka na otvorenom, ali jedan manji broj djece se žestoko opire gašenju mobilnih i muzičkih uređaja.
Hrana i oprema za boravak u prirodi
Za žaljenje je i sam pogled na hranu i djelove opreme koju su roditelji spakovali djeci. U skoro 100% slučajeva djeca nisu učestvovala u pakovanju i nemaju pojma šta nose u rancu, ni od hrane ni od presvlake. Iako su dobili precizan spisak, roditelji nisu našli za shodno da ga se pridržavaju. Umjesto suvog voća, jabuke, dovoljne količine vode za višečasovno pješačenje, djeca su pošla sa gomilom grickalica, žvaka, bombona, sokova, sokova u prahu za rastvaranje….
Toalet papir je bio najčešće zaboravljana stvar sa spiska. Poneko je poneo papirne maramice zbog kijavice, a nekom su ostale salvete od sendviča.
Rezervne čarape je imala samo jedna djevojčica (8 razred).
Flašu vode od 1 litra imalo je jako malo djece, jer roditelji ne vide ništa loše u tome što dijete ne pije vodu, već samo konzumira voćne sokove, koji su naravno prepuni šećera i ne gase žeđ tokom pješačenja.
Šibice i preklopiv nožić su naučna fantastika. Nije ih imalo ni jedno dijete iako smo i na tome insistirali u spisku.
I mene je posle svega uhvatio strah da li ćemo uspeti da kod dece aktiviramo onaj prirodni osjećaj zadovoljstva i uživanja u aktivnostima na otvorenom prostoru.
Smisao škole za boravak u prirodi
Suština ove škole u prirodi je osposobiti djecu za siguran boravak na otvorenom, razviti im ljubav prema prirodi, tako da ovakve aktivnosti postanu njihova potreba.
Ali preduslov za to jeste da uspijemo da edukujemo roditelje.
Djeca moraju da se prljaju.
Djeca moraju da kisnu.
Djeca moraju da osjete hladnoću.
Djeca moraju da znaju da je lako osušiti cipele u šumi.
Djeca moraju da znaju da upale vatru.
Djeca moraju da nauče da koriste nož, sjekiru, testeru.
Djeca moraju da znaju da se umotaju u najlon i presjede pod drvetom dok pada kiša.
Djeca moraju da se ubodu, sapletu, posjeku, dobijuaju žuljeve
Dijete koje ovo nije doživjelo nema kvalitetan uvod u samostalan život, takvom djetetu mnogo toga fali- više nego što je ovde pobrojano.
„Nijedno dijete (od njih 50) nije nikada kampovalo ili spavalo u šatoru do svoje 14. godine. Kao glavnu prepreku su naveli zmije, bube i druge “strašne nemani” koje vrebaju u kampovima ili na otvorenom.“
Pomijenimo i stvari koje su nažalost “viša matematika”.
Nijedno od djece koju smo vodili na pješačenje nije čak ni u teoriji znalo da pripremi ložište i sve neophodno za paljenje vatre, čak ni sa šibicama u suvim uslovima.
Nijedno dijete nije znalo da na adekvatan način koristi nož za oštrenje štapa za pečenje slanine.
Nijedno dijete nije znalo da napravi suvo sjedište izdignuto od tla za noćenje pod drvetom.
Nijedno dijete nije znalo da uvuče noge u ranac / torbu prilikom simulacije noćenja na otvorenom.
Nijedno dijete nije znalo da planira hranu za nenadani produžen boravak.
Nijednom dijetetu nije palo na pamet da dopuni svoju ispražnjenu flašu vode na potoku.
Jako mali broj djece se setio da u signalnu vatru kojom poziva u pomoć ubaci sirovo granje koje bolje dimi.
Nijedno dijete nije znalo da mora da skine znojavu odeću i vlažnu obuću prilikom pripreme za noćenje na otvorenom.
Nijedno dijete (od njih 50) nije nikada kampovalo ili spavalo u šatoru do svoje 14. godine. Kao glavnu prepreku su naveli zmije, bube i druge “strašne nemani” koje vrebaju u kampovima ili na otvorenom.
Kada smo djecu pitali koliko puta su vidjeli zmije, paukove i druge “opasne” zvijeri u prirodi van zoo vrta, potvrdili su da ih gotovo niko nije vidio izuzev 2-3 dečkića čiji očevi pecaju, pa su tako imali samo vizuelni kontakt sa vodenim zmijama.
Čemu služe nož, sjekira, testera…
Veoma zanimljivi su bili odgovori na pitanje zašto se nosi nož u planini. Za dječake prvi razlog je bio odbrana od ili napad na divlje životinje i ljude, kao i pravljenje koplja.
Djevojčice su bile za nijansu manje ratoborne. Iako je i kod njih bilo napadačkih ideja, ipak su kao najvažnije spomenule čišćenje jabuka i pomorandži.
Tek smo potpitanjima uspjeli da navedemo djecu na zaključak da je nož izuzetno koristan alatkojim se sjeku grane za potpalu i sklonište, da se njime secka slanina, da može da pomogne ukoliko smo izgubili otvarač za konzerve i slično. Ipak borbeno-ratnička upotrebljivost sječiva je držala primat.
Djevojčice od 14 godina apsolutno nikada nisu koristile testeru ni sjekiru, dok je poneko od dječaka istog uzrasta sjekiru i testeru samo držao u rukama zahvaljujući tome što su je imaju očevi u vikendici ili na pecanju, ali je djeci bilo strogo zabranjeno da ih koriste, zbog roditeljskog straha da se mogu povrijediti.
Dječacima je sjekira na prvom mjestu oružje za borbu protv nemani. Nikome nije palo na pamet da je ona neophodni deo opreme koji se uvijek nosi u rancu.
„Očigledno je udaljavanje od prirode vremenom bivalo sve veće, pa je tako stasala generacija roditelja koja nema osjećaj za prirodu, pa ga ne može razviti ni kod svoje dece. Kada nešto ne poznaješ, onda se toga i bojiš.“
Sve u svemu, rezultati su poražavajući, skoro sam ubijeđen da ovakvu količinu neznanja ispoljavaju sva djeca ovog uzrasta, pa čak i djeca iz nešto urbanijih seoskih sredina. Što se tiče dece u zabačenim selima, njih ionako skoro da i nema.
Sva pitanja koja smo postavljali djeci dok smo se kretali po terenu bila su bazična, usmerena na onaj osnovni kvantum znanja za snalaženje u samo malo otežanim uslovima.
Prije samo 40-50 godina skoro da i nije bilo djece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi. Ta djeca su boravila u prirodi, nisu je doživljavala kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i voljela.
Očigledno je udaljavanje od prirode vremenom bivalo sve veće, pa je tako stasala generacija roditelja koja nema osjećaj za prirodu, pa ga ne može razviti ni kod svoje dece. Kada nešto ne poznaješ, onda se toga i bojiš.
Onda imaš djecu koja misle da se vatra čuva u upaljaču i da ju je moguće upaliti isključivo kantom bezolovnog benzina.
Ljudi, trgnimo se, još nije kasno da se ponovo uspostave pokidane veze sa prirodom…
Poplave koje su nam se dogodile pokazale su jasno kao na dlanu, koliko su ranjivi gradovi u kojima živimo i koliko je krhka infrastruktura koja ih povezuje. A tek koliko je krhka ljudska svijest, koliko su ranjivi ljudi bez struje, telefona, zamrzivača, supermarketa…
Želim na kraju, da parafraziram još jednog našeg glumca: “Sido, nisi rodila idiota, naše dijete je postalo idiot, jer je moderno biti idiot.”
Promijenite tu idiotsku modu, spakujte ranac zajedno sa svojim djetetom i otisnite se u prirodu. Bar ponekad… Makar na par sati… Za početak…
Survival Forum/Boris Pišot