Kada je krajem 19. stoljeća na aljaskom poluostrvu Suad, na rijeci Klondajk otkriveno zlato, mnogi su se poneseni zlatnom groznicom uputili ka Aljasci u potrazi za boljim životom.
Kada je krajem 19. stoljeća na aljaskom poluostrvu Suad, na rijeci Klondajk otkriveno zlato, mnogi su se poneseni zlatnom groznicom uputili ka Aljasci u potrazi za boljim životom.
Tu u blizini Beringovog mora, u surovoj hladnoći Aljaske, čovjek nije mogao opstati sam. Nije se mogao uzdati u morski promet, a na kopnu je bilo još teže. Zato su psi, izdržljivi, hrabri i uporni, postali najveći čovjekov oslonac. Zahvaljujući njima Noum je u svakom trenutku bio opskrbljen, a podaci iz toga vremena kažu da je broj pasa u N
oumu po glavi stanovnika bio veći nego bilo gdje drugdje u svijetu. Pasji život je često bio vrjedniji nego čovjekov.
Vrlo brzo ljudi su se počeli međusobno nadmetati kako bi pokazali ko ima bolju i izdržljiviju pseću zapregu. Tako su, 1908. godine oformljene utrke „All Alaska Sweepstakes“ na stazi dugoj 650 km. Ona je išla preko ledenog mora, tundri, kroz planine, šume, a dodatni napor i težinu predstavljao je ledeni sjeverni vjetar koji u tim krajevima neprestano duva. Vrlo brzo glas o utrci pasa proširio se i na ostale dijelove svijeta. Već naredne 1909. godine, broj ekipa koje su se prijavile za takmičenje bio je znatno veći.
Među njima su se našli i psi Viljema Gusaka, koji je sa svojim zapregama na Aljasku stigao iz isto tako surovog ledenog Sibira. U poređenju sa psima iz drugih zaprega, koji su bili snažni, širokogrudni, borbenog karaktera i prijeke naravi, Gusakovi su bili kompaktni i poslušni, a imali su i znatno kraće noge, zbog kojih su dobili podrugljiv nadimak „mali sibirski miševi“ i niko na njih nije gledao ozbiljno.
Bez obzira na to, april 1909. godine ostat će upisan u povjesnim analima kao datum kada je prvi put jedna zaprega sibirskih haskija viđena na američkom kontinentu, a Gusakovi haskiji osvojili su treće mjesto na utrci u Noumu, pobravši veliku naklonost publike. Ljudi su prije svega bili iznenađeni svježinom haskija nakon utrke. Oni nisu poput ostalih pasa pokazivali znakove iscrpljenosti, uprkos ogromnim naporima i nedaćama koje ovo takmičenje nosi sa sobom.