Neki djelovi tonu i više od dvadeset centimetara svake godine. Milionima ljudi svakog dana prijete poplave i potop.
Neki djelovi tonu i više od dvadeset centimetara svake godine. Milionima ljudi svakog dana prijete poplave i potop.
Jedan zid čuva jedan grad i njegovih desetak miliona stanovnika. Utvrđenje koje život znači čuva Džakartu, glavni grad Indonezije, od nekoliko metara dubokih voda Džakartanskog zaliva.
Naime, sada se indonezijski glavni grad velikim dijelom nalazi ispod površine mora. Međutim, čak ni zid više nije potpuno siguran. Na nekim mjestima je pukao, ponegdje mutna i zagađena voda već prelazi preko zida. Sukaesih živi uz sam taj zid. Ona je već šezdesetogodišnja prodavačica i kaže da sa strahom živi svakog dana.
“Voda curi kroz zid sve vrijeme, a tokom plime zna čak da krene i preko zida“, ispričala je Sukaesih za britanski “Gardijan“.
Zid ima jedan veliki problem. Svake godine i on tone i već je jednom nadograđen.
Četiri metra ispod mora
Venecija, dragulj Italije i grad izgrađen na ostrvima tone svake godine oko 2 milimetra. Džakarta ju je davnih dana prestigla, a posebno je ugrožen sjeverni pojas uz samu obalu, gdje živi oko 4 miliona ljudi. Taj dio Džakarte nalazi se oko 4 metra ispod nivoa mora, a čak i zid koji bi trebalo da ih čuva, tone oko 25 centimetara svake godine.
“Ovdje živim od 1981. godine, ali ne znam koliko dugo mogu da ostanem. Svake godine je nivo mora sve viši“, kaže Sukaesih.
Džakarta tone zbog siromaštva i to u prilično doslovnom smislu. Grad ne može da dopremi dovoljno vode iz okolnih rezervoara pitke vode i građani su prisiljeni da se oslanjaju na duboke bunare i crpnju vode ispod vlastitih nogu. Zbog toga se podzemni rezervoari urušavaju i tako snižavaju tlo.
Uzimajući u obzir pravu eksploziju novih stambenih zgrada, trgovačkih centara i vladinih kancelarija koje samo pojačavaju urušavanje podzemnih šupljina, jasno je da je problem teško rješiv. Izgradnja novih saobraćajnica dovela je do problema s odlivanjem kišnih voda, a istovremeno podzemni rezervoari ne mogu da upiju kišu zato što asfalt nije porozan.
Tako je nastao začarani krug, gdje je sve većem broju ljudi potrebno sve više vode.
Ni gravitacija ne pomaže
Potapanju Džakarte dodatno doprinosi i to što ni rijeke više ne mogu normalno da teku. Naime, sve duži tokovi rijeka su ispod nivoa mora i svakog kišnog razdoblja Džakarti prijete sve teže poplave.
Novi vodovodi su još uvijek tek u fazi planiranja, a stručnjaci upozoravaju da se Džakarta približava tački s koje nema povratka. Holandski stručnjak Janjap Brinkman već godinama radi na Džakartinim problemima i kaže da su prije dvadesetak godina znali da grad tone, ali nisu imali pojma koliko.
“Nakon poplava 2007. godine proučavali smo i otkrili da grad tone prosječno desetak centimetara svake godine. Neki djelovi grada i mnogo više”, rekao je Brinkman.
Više od 300.000 ljudi je evakuisano, pedesetak ljudi je poginulo u katastrofalnim poplavama te godine. Rješenje na papiru izgleda jednostavno. Grad mora da se riješi zavisnosti od podzemnih izvora vode ispod sopstvenih temelja. Tokio je imao sličan problem početkom šezdesetih godina. Tokom 20. vijeka grad je potonuo za četiri metra, ali onda su odlučili da dopreme vodu iz okolnih regiona. Tokio više uopšte ne tone.
Dvije godine do katastrofe
Međutim, u Indoneziji čak ni 9 godina kasnije nema nikakvih pomaka. Finansijski problemi, drugi infrastrukturni zahtjevi, decentralizacija vlasti, sve to igra svoju ulogu u odlaganju gradnje vodovoda.
Brinkman kaže da će Džakarta za samo dvije godine doživjeti katastrofu.
Drugi projekat, znatno ambiciozniji, s procijenjenim troškovima od 40 milijardi dolara, traži izgradnju divovskog morskog zida dugog četrdesetak kilometara preko Džakartanskog zaliva. Pobornici kažu da bi dobili ogromnu vještačku lagunu i mjesto za gradnju novog luksuznog grada usred zaliva.
Kritičari upozoravaju na hronični nedostatak komunalne infrastrukture u velikom dijelu Džakarte. U gradu i oko njega teče desetak rijeka. U njih se ispušta većina otpadnih voda i velika većina toga bi završila u predloženoj laguni.
Kako sami kažu, dobili bi veliku septičku jamu plaćenu desetinama milijardi dolara.
Svi projekti zasad tapkaju u mjestu, a ljudi poput Sukaesih se pitaju samo kada će zid popustiti i odnijeti njihove živote u Javansko more.
Sputnjik