Većina djece je sanjarila o vlastitoj kućici na drvetu, izdvojenoj oazi za igranje – ali rijetko ko može da zamisli kako bi bilo živjeti cijeli život u nečemu takvom.
Većina djece je sanjarila o vlastitoj kućici na drvetu, izdvojenoj oazi za igranje – ali rijetko ko može da zamisli kako bi bilo živjeti cijeli život u nečemu takvom.
Ljudi koji žive u upravo takvim konstrukcijama predstavljaju pravu misteriju za vanjski svijet, a sve što antropolozi znaju o njima su tradicije koje praktikuju od 1970-ih.
Navodno su članovi plemena Korovai bile regularne žrtve “lova na glave” Citak plemena sve do 1960-ih, a vjeruje se da je posljednji napad bio 1966. godine. Možda je upravo strah od takvih napada i neophodna samoobrana prisilila Korovakije na život na drvetu. Oni žive u Papui Novoj Gvineji, a kuće grade na drveću visokom između šest i 12 metara. Ipak, među njima postoje i rekorderi – kuće na visini od 35 metara iznad tla. Većina kuća je izgrađena na samo jednom drvetu, ali neki pripadnici plemena su raširili svoje domove na nekoliko stabala. Prema naučnicima, čvrsto Banian stablo se obično koristi kako bi služilo kao centralni stub kroz kuću. Krošnja drveta se miče pa se od nje izrađuje pod uokviren granama. Zidovi i krov potom se prave od istog drveta od kojeg su napravljeni i okviri, a sve se zajedno spaja ratanom, prenosi “Express.hr”.
Pod je očigledno napravljen od jačih materijala, tako da ljudi mogu da hodaju po kući bez straha od propadanja kroz nju. Pod mora biti izuzetno čvrst , jer svaka kuća ima oko desetak ljudi koji žive u njoj. Korovai pleme pravi ove kuće bez dizalica ili bilo kakvih strojeva. Sve se radi ručno – čak i nekoliko alata koje koriste izgledaju gotovo kao da su iz kamenog doba. Suvo stablo s urezima na njemu visi s dna kuće kako bi se do nje moglo penjati, ali i spuštati. Ljestve nisu pričvršćene čvrsto, pa se čini da bi svako ko ide po njima svakog trena mogao pasti, ali to se ne događa. Ako dolaze gosti, vlasnik kuće ih uvijek nadgleda dok se penju i savjetuje na oprez.
Bez kontakata
Procjenjuje se da danas postoji između 2.500 i 4.000 autohtonih pripadnika Korovai plemena, a teško je odrediti tačan broj jer se mladi ljudi obično kreću prema selima duž obale rijeke Beking i Ajlanden. Pripadnici plemena obično su lovci-sakupljači, a imaju vrlo snažan osjećaj za porodicu budući da sve dijele. Prvi susret plemena i spoljnog svijeta bio je 4. oktobra 1978. kad je misionar Johan Veldhuizen došao do njihovih naselja i fotografisao ih. Pleme sve do sedamdesetih nije ni znalo da postoje drugi ljudi osim njih.
Ne razumiju pitanje “zašto?”
Šumsko tlo po njima pripada duhovima koji se po njemu kreću noću. Žene su obučena u travnate suknje, a muškarci u koteke. Uvlače polni ud u sebe, a kožicu pokriju tikvicom ili nečim sličnim. Ne poznaju većinu apstraktnih pojmova, a riječ manop znači im odobravanje, dobro raspoloženje, sreću i sl. Ne poznaju racionalizam ni pitanje “zašto” – sve što rade rade jer je to uvriježeno od davnina, jer su to radili njihovi preci. Nijednom strancu ne govore svoja imena i mitove, a znaju brojiti do 25. Jedna kuća im služi tek oko pet godina.
Mrtve ako umru u šumi naslone na drvo, a ako umru u kući ostave ih tamo i izgrade novu kuću. Muškarci idu u lov, grade zamke za svinje, ruše sago-palme, grade kuću, grade brane na rijeci, beru kruhovac na stablu i jedu sago. Obično love svinje, kazuare, zmije, ptice, glodavce, letipse, kljunorošce, ribe i rakove. Bijelcima je obično zapanjujuće njihovo penjačko umijeće, stiče se utisak kako se penju poput majmuna. U krošnjama love ptice, pitone i oposume. Brašno prave od obrađene piljevine saga. Taj posao obično pripada ženama, koje i skupljaju plodove, beru travu, love žabe, guštere i kukce.
Sistem klanova
Svaki klan sastavljen je od par muškaraca, njihovih žena i djece. Žene se uzimaju iz drugih klanova dogovorom. Kao miraz ženinom klanu daju se dvije manje svinje ili jedna velika, i ogrlica od psećih zuba. Nosnu hrskavicu buše svinjskom kljovom, a nosnice bambusovim trnjem. Žene za vrijeme menstruacije muškarci ne smiju vidjeti, pa se povlače u malu udaljenu kućicu na tlu u kojoj i rađaju. Za vrijeme menstruacije ili porođaja pomažu im i hranu donose druge žene. Duhovima žrtvuju svinje. Polne aktivnosti takođe obavljaju u šumi i pri tome nikad ne koriste usta, ni za poljubac ni za bilo što drugo. Djeca nekada, iako su spretna, padnu s visokih stabala i polome se ili poginu. Starci se penju na kuće sve do pred smrt.
Topli mozak vračeva kao poslastica
Nekoliko dokumentarca je napravljeno o Korovai plemenu, a napisano je i bezbroj članaka. 1993. godine, filmska ekipa je dokumentovala proces izgradnje kuće na drvetu i njihovu praksu kanibalizma (kao oblik pravosuđa) i drugih običaja. Kad bi umro neki član plemena uvijek se pretpostavljalo da je to zbog djelovanja crne magije, a ne zbog prirodne smrti. Zbog toga je trebalo naći člana plemena u kojem se nalazi zli duh, ubiti ga i pojesti kako bi se spasili ostali.
Smatra se da su članovi jednog od ovih plemena pojeli Majkla Rokfelera, sina Njujorškog guvernera Nelsona Rokfelera. On je davne 1861. godine nestao prilikom ekspedicije u kojoj je posmatrao članove ovih plemena. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno.