Duboko u teritoriji sjeveroistočne Indije, u jednoj od najvlažnijih lokacija na Zemlji, mostovi nisu izgrađeni, oni su izrasli.
Duboko u teritoriji sjeveroistočne Indije, u jednoj od najvlažnijih lokacija na Zemlji, mostovi nisu izgrađeni, oni su izrasli.
Khasi i Jaintia Brda u Indiji su poznata po vlažnoj i toploj klimi, brzim rijekama i planinskim potocima, kao i po vrsti drveta Ficus elastica koje ima jako dugačko i snažno korijenje koje često pada sa brda, a nekad čak dospije i do pola rijeke. Pripadnici Rat-Khasis, lokalnog plemena, od davnina koriste ovo kao priliku da lakše pređu preko mnogobrojnih rijeka, a gdje god se pruži prilika, uz malu pomoć ljudske ruke, oni jednostavno puste da most sam izraste.
Kako bi postigli da korijene raste u pravom smjeru, recimo, preko rijeke, Khasisi koriste granje od oraha kako bi stvorili osnovnu strukturu koju će korijenje pratiti. Kada korijen dospije na drugu stranu obale oni ga jednostavno usmjere prema tlu i ostave da se sam učvrsne. Nakon nekog vremena, dobili su još jedan prirodni živi most.
Živim mostovima od korijenja, od kojih su neki više od 30 metara dugački, je potrebno deset do petnaest godina da postanu potpuno funkcionalni, ali su zato u svojoj ‘zrelosti’ dovoljno jaki da izdrže težinu od pedeset ili više ljudi u isto vrijeme. S obzirom da su živi i da još uvijek rastu, oni vremenom samo dobijaju snagu, a neki mostovi u ovoj regiji (koji se još uvijek koriste) su stari više od 500 godina.