Priča o manje poznatom dijelu Crne Gore: Scent of a mountain

Ustajanje prije izlaska Sunca da bi se negdje stiglo dok je snijeg još tvrd i vožnja pustim ulicama na kojima su budna jedino svijetla semafora, prethode osjećaju kakav se javlja pri silasku sa tek osvojenog vrha...

Taj osjećaj sam poslednji put imao dok sam silazio sa Treskavca, gazeći tvrd snijeg polu zatvorenih očiju jer se Sunce odbija o poledicu koja se stvorila na površini, po kojoj klize djelovi snijega koji padaju sa cipele. Silazimo sa vrha koji nas je osvojio, uzeo je teret koji smo na njega iznijeli i rasuo ga sjevernim vjetrom...

Priča u naslovu nosi ime planine a počinje na ulicama grada. Razlog je potraga za izvorom osjećaja koji imam kada sam u planini. Ovo je priča o jednom manje poznatom dijelu Crne Gore uz skup nelinearnih misli.

Dio naslova je pozajmljen iz mog omiljenog Al Paćinovog filma koji bi prevodom na naš jezik izgubio smisao.

Tamo gdje putevi nestaju, počinje naš put... Grad smo ostavili za sobom, pred nama je želja za slobodom, onom koja nas uvijek čeka, ma kakvi joj došli...

Taj put nas vodi na sjever, prolazi pored čuvenog kanjona 

Nevidio i nastavlja ka selu Kozarica... Dolina je tiha, okružena stijenama koje uveče sijaju i kratko čuvaju Mjesec. Kratko jer vrhovi, čuvari doline, prikazuju samo mali dio neba. Osjećaj spavanja na ovom mjestu je neprocjenjiv. U gradu svijet tišine i slobode polako nestaje, a ovakva mjesta otvaraju vidike i pružaju mogućnost da osjetimo život van granica koje sebi svakodnevno postavljamo.

Makadamski put vodi do posljednje kuće u dolini i pretvara se u stazu koja prati tok rijeke Komarnice i gubi se u šumi... Brige koje ste imali ostavljate na ovom mjestu, ako već nisu iza vas.

Oni koji ovdje žive tokom cijele godine nemaju naše brige, ali svakodnevno vode borbu sa samoćom i obavezama koje ih čekaju kako bi se prehranili i spremili za uvijek prisutnu zimu.

Početak je juna a šuma još spava... Ljeto u ovim krajevima kasnije stiže, a zima počinje mnogo ranije nego na jugu. Kada u jednoj godini provedete nekoliko mjeseci u planini, u mogućnosti ste da osjetite sve promjene koje se dešavaju u prirodi a kojih nismo svjesni u gradu... Vrijeme prolazi brzo iako su trenuci u njoj vječni, i svaki od njih želimo da iskoristimo što bolje... Mogli bi provesti cio život na ovom mjestu i ne bi uspjeli da zapamtimo sve što nam ono nudi... Ovom stazom sam prošle godine šetao nekoliko puta, i svaki put bi me sačekale druge biljke, ptice i boje listova...

Kroz šumu idemo desetak minuta i ubrzo izlazimo na dio gdje prelazimo rijeku. Na stazi je nekoliko ovakvih djelova, i svaki je poseban na svoj način. Mjesta koja rijeka razdvaja su magična, i kao da nas sele u potpuno novi svijet, koji je skroz drugačiji od onog u kom smo bili trenutak prije. Markiranom stazom idemo livadama a zatim kroz mješovitu šumu, prateći tok rijeke i uživajući u tišini.

Onda kada smo mislili da smo vidjeli dovoljno ljepote, pojavi se ovako nešto pred nama... Jedno od posljednjih netaknutih mjesta, skrivena dolina (Poljane) nad kojom dominiraju boljske grede... Šuma, dolina, vrhovi, mir... Kontrasti upakovani u cjelinu od koje ne mogu da se odvojim.... Kao pozornica, ili scenografija savršenog sna...

Dolinom pješačimo oko pola sata, do mjesta koje se zove Krlje, i tu nas čeka kratak uspon i prolazak kroz novu šumu koja vodi do sipara koji nas dijeli od Dobrog dola...

Izlazak u Dobri do je osjećaj koji je teško opisati... Od početka do kraja ture predjeli se smjenjuju... Počinje pitomim livadama, prolazi kroz gustu šumu i nevjerovatnu dolinu, da bi završila u podnožju surove planine. Prostranstvo oblikovano u talasima, sa nekoliko jednostavnih kuća, i mogućnošću da sretnete šarplaninca ili nekog od preostalih ljudi koje je ljubav prema planini vezala za ovaj prostor. Ljubav prema planini mogu opisati jedino kao pripadnost njoj samoj, i onda kada sam van nje osjećam konstantnu potrebu za njenim vazduhom, kamenom i hladnim noćima...

Pravimo kratku pauzu i nastavljamo dalje... Do kraja je ostalo malo... Osjećam blagu nervozu jer treba da sjednem za volan i napustim ono što sam u dodiru sa planinom stvorio u svojoj glavi... Želim da ispratim one koje sam poveo sa sobom i vratim se sam u dolinu...

Pješačenje završavamo na lokalnom putu koji južnim padinama Durmitora vodi od Žabljaka na Trsu, i jedan je od najljepših puteva u Crnoj Gori... Na Sedlu pravimo pauzu i uživamo u pogledu.

Tura je dugačka ukupno 11 kilometara, i pogodna je za pješačenje u ljetnjim mjesecima i početak jeseni. Za bolji doživljaj staze predlažem da počnete od Dobrog dola, zbog manjeg uspona.

Fotografije sa ture su napravljene početkom juna 2016. godine, a ukoliko krenete kasnije tokom ljeta, očekujte nešto viši vodostaj i veliku travu kroz dolinu, uz bezbroj ljekovitih biljaka i jestivih gljiva.

Prije nekoliko godina sam sa istog mjesta napravio fotogorafiju sa pogledom na drugu stranu... Scena u kojoj je nebo obojano rozo - plavom bojom trajala je svega par minuta i jedna je od najljepših stvari kojoj sam imao priliku da prisustvujem.

Oni koji su prošli život obično žale za nečim što nikad nisu vidjeli, što nisu dali sebi više slobode i imali više volje da ih ponesu želja i mašta... Osjećaj da smo živi uslovljen je slobodom da istražujemo i otkrivamo svijet i svoju ulogu u njemu...

U planini za jedan dan možete osjetiti cio život, mirno i hladno jutro, potrebu za toplinom i isčekivanje prvih sunčevih zraka da padnu na šator, prve i neodlučne korake kojim počinjemo uspon na udaljeni vrh, nesigurnost i strah dok se promrzli držimo za stijenu, osjećaj zadovoljstva i uspjeha na osvojenom vrhu i još duži povratak nazad, i sjutra novu avanturu.

Ako raj postoji, siguran sam da je najbliži osjećaj onaj koji imam kada sam dio planine, dok berem divlje jagode i maline na padinama Komova, pijem hladnu vodu sa rogamskog vrela dok pored nas konji uživaju u slobodi.

Goli i krševiti vrhovi suprotnost su mirnim jezerima u kasnu jesen, ali je osjećaj isti...

Od njih nas dijeli samo volja da spakujemo stvari u ranac i počnemo da pravimo svoju priču zajedno sa planinom.

Teško je opisati nebo puno zvijezda nekome kome dan počinje i završava ispred ekrana, kome kažu šta treba da želi, osjeća i da je sve već istraženo, a tišinu onima koji su navikli na konstantnu buku grada. Pogled na mliječni put kroz guste borove budi arhetip i podsjeća nas da smo dio nečeg mnogo većeg, što je već u nama. Hladan vazduh i toplina vreće za spavanje podsjećaju da smo živi, a jutro koje sa neba briše pozornicu moli da sjećanje na njega sačuvamo do nove planinske noći.

U gradu bijeg tražim u tome što znam da mliječni put postoji iako smo ga zaklonili lažnim svijetlom ulične rasvijete...

"Sometimes I feel like I'm seeing it all at once, and it's too much, my heart fills up like a balloon that's about to burst... And then I remember to relax, and stop trying to hold on to it, and then it flows through me like rain and I can't feel anything but gratitude for every single moment of my stupid little life... You have no idea what I'm talking about, I'm sure. But don't worry... you will someday."

- American Beauty

Autor: Radonja Srdanović/Vijesti; Foto: Radonja Srdanović