27
Fri, Nov

Ostali sportovi

 

Robert Pečnik, veteran sa 7700 skokova, pred kraj 90-ih prvi je na svijetu počeo proizvoditi i prodavati letačka odijela pomoću kojih bi skakač prije otvaranja padobrana ostvario Ikarov san.

 

Robert Pečnik, veteran sa 7700 skokova, pred kraj 90-ih prvi je na svijetu počeo proizvoditi i prodavati letačka odijela pomoću kojih bi skakač prije otvaranja padobrana ostvario Ikarov san.

letacJe l’ se ovo upravo dogodilo? To je prvo što mi je prošlo kroz glavu u trenutku kada je ispred mojih očiju, s 1670 metara nadmorske visine, od kojih je pod nama ponor od čak 1140 metara, čovjek odjeven samo u tanko poliestersko odijelo i s kacigom na glavi, naglavačke skočio u bezdan. Toliko je strmo da niti nagnuta preko ruba, užetom vezana za stijenu, nisam uspjela vidjeti gdje je nestao. Nekoliko trenutaka kasnije, ispred mene se ukazao čovjek-ptica. Kroz neopisivo lijep krajolik triglavskog nacionalnog parka s nevjerojatnom lakoćom klizio je vazduhom, naginjao se i na kraju nestao iza kanjona. Iduća misao bila je - s ovim ljudima nešto ozbiljno nije u redu.

Kada svjetska avijatičarska krema, padobranci i piloti s vojnim iskustvom te ljubitelji (vrlo) ekstremnih sportova nekog smatraju “manijakom”, jasno je koliko je sati. Iako na prvu ostavlja dojam permanentno nasmiješena i smirena čovjeka, čim počne govoriti o poslu, oči mu se zacakle i shvaćate da razgovarate s prvim među najluđima.

Danas 50-godišnji Zagrepčanin Robert Pečnik pionir je base jumpinga (skakanja s padobranom s fiksne podloge poput stijene, mosta ili zgrade) u Hrvatskoj, jedan od najboljih skakača svijeta te pronalazač wingsuita, aerodinamičkog odijela koje skakačima omogućava da iskuse ono što je još Ikaru bilo na pameti - da poput ptica lete vazduhom

 

- Ne bih baš rekao da sam prvi. Bilo je pokušaja prije mene, međutim istina je da sam prvi koji je odijelo uspio usavršiti do te mjere da ga je bilo moguće komercijalizovati A i prvi sam od pronalazača koji nije poginuo u svom odijelu - šali se padobranac koji je prvi wingsuit sašio prije gotovo dvadeset godina u vlastitom dnevnom boravku, a danas su njegova odijela najbolja na svijetu.

  letac2Pokusni hrčak

Od malih nogu Robert Pečnik zaluđen je letjenjem. Kao klinac počeo je izrađivati minijaturne padobrane, većinski od maminih kišobrana, a testirao ih je na - hrčcima. Njegova Fatima imala je deset uspješnih letova, a imala bi ih i više, govori, da ga mama nije otkrila. U peirodu od deset godina već je bio toliko vješt da je njegova minijatura čak uspjela zbuniti iskusnog padobranca na Lučkom koji je, gledajući je kako pada s neba, upitao ko to upravo skače. S velike udaljenosti, objašnjava Robert, teško je procijeniti koliko je padobran zapravo velik. To je dijelom i razlog zašto su mu instruktori odlučili progledati kroz prste kada je s lažiranim potpisom roditelja, u dobi od petnaest godina, došao u školu padobranstva. Iako je nakon završetka srednje škole upisao građevinu, studije nikada nije priveo kraju jer ga, naposljetku, zapravo nikada ništa drugo osim letjenja nije zanimalo.

- 1990. sam s trojicom kolega sudjelovao na padobranskom takmičenju u Novom Sadu, gdje smo pobijedili vojnu ekipu iz Niša i postali prvaci Jugoslavije. Rastavili smo ih na proste faktore. Njihov zapovjednik bio je toliko bijesan da se nije ni pojavio - smije se Robert i dodaje kako je zahvaljujući tom poduhvatu njegova ekipa postala državna reprezentacija. Radio je za vojsku, gdje je među ostalim, skakao sa psima vučjacima (bilo je uspješno, objašnjava, ali se kasnije pokazalo potpuno beskorisnim), osam je godina radio za UNHCR, a postavio je i svjetski rekord u ekipnom skakanju. U Arizoni je 2002. njih 300, od kojih je Robert bio jedini iz ovih krajeva, u formaciji skočilo s visine od 6,5 km. Iako je profesionalna karijera već odavno iza njega, još uvijek drži državni rekord s nevjerojatnih 7700 skokova.

  letac3U Tuđmanovoj sjeni

Kako je vrijeme odmicalo, “obično” skakanje postajalo mu je sve nezanimljivije i krajem 90-ih rodila se ideja o base jumpingu. Prvi put je skočio 1998. u talijanskom Arcu, sa stijene visoke 600-tinjak metara.

- Među prvim skokovima je i onaj s nebodera Zagrepčanka. Okupila se gomila novinara, na tlu su bila čak tri vozila hitne pomoći, svi su bili uvjereni da ću poginuti, no dogodilo se suprotno. Bio sam oduševljen, pojurio po večernje izdanje novina u kojem se nalazio članak, no već nekoliko sati kasnije sve te novine povučene su iz prodaje. Isti je dan, naime, umro Franjo Tuđman pa je moj skok s nebodera, očekivano, pao u stoti plan - prisjeća se Pečnik, dodajući kako je, nakon nekoliko uspješnih skokova s padobranom, iste godine odlučio sašiti i svoje prvo odijelo. Iskrojio ga je prema uzoru na ono koje je osmislio Patrick de Gayardon, francuski inovator koji je poginuo 1998. na Havajima testirajući svoj izum.

 

- Bio sam očajan. Poznavali smo se, htio sam kupiti njegovo odijelo, a onda se dogodila tragedija. Nije mi preostalo drugo nego sašiti sam svoje. Jasno mi je da većini ljudi skakanje u wingsuitu iz kućne radinosti zvuči suludo, ali ja sam u tom trenutku bio zaista iskusan krojač. Još sam od kraja osnovne škole sebi, a kasnije i kolegama iz kluba, šivao padobranska odijela. Tako sam zarađivao džeparac. Uz to, u to sam vrijeme zaista mnogo skakao, bio sam u treningu, mlad i poprilično lud. Čim sam dovršio odijelo, uskočio sam u avion - govori zagrebački padobranac koji je svoj prvi ptičji let iskusio u rujnu 1998. U trenutku kada je raširio “krila”, prvo što mu je prošlo kroz glavu bilo je da je letjeti mnogo lakše nego što je očekivao. Odmah se počeo “zezati”, kaže, isprobavati što sve odijelo može.

Niti godinu dana kasnije s Fincem Jarijem Kuosmom osnovao je svoju prvu firmu, Bird-Man International Ltd., i počeo proizvoditi odijela za komercijalnu upotrebu. Robert je bio zaslužan za dizajn, Jari za marketing, a ta je priča potrajala svega nekoliko godina.

- Što se dogodilo? Pa ono što se obično događa s partnerstvima. Jedan radi više, drugi manje i puca ljubav. Čini mi se da je Jarija malo obuzeo status zvijezde, a ja sam želio raditi posao i unapređivati proizvod. Ne žalim ni za čime, osim za imenom Bird-Man - prisjeća se Robert i dodaje kako je zapravo najvažniji dio posla odradio upravo u suradnji s Jarijem. Nije bio problem napraviti odijelo, govori, već postaviti legislativu te osmisliti sigurnosne protokole kako bi aerodromi uopšte dopustili ljudima da se bacaju iz aviona u nekakvom “letećem odijelcu”.

Današnju firmu, koja trenutačno proizvodi Ferrarije među wingsuitima, prigodno je nazvao Phoenix-Fly. Izrađuju osam različitih modela odijela, a svako od njih razlikuje se prema obliku, aerodinamici, osjetljivosti na manipulaciju te brzini koju je u njima moguće postići. Osam je zaposlenih, a proizvodnja je stacionirana u slovenskoj Škofjoj Loki, između Ljubljane i Kranja.

  letac4260 na sat u poliesteru

Robertova odijela, s kojima se postižu brzine od 120 do 260 km/h, rađena su prema mjeri. Točnije, 13 različitih mjera, zahvaljujući kojima odijelo pristaje kao saliveno. Sastavljena su od 137 dijelova najkvalitetnijeg poliamida i poliestera, šivaju se i po 25 sati, a na njih se čeka od tri do 15 nedjelja. Cijena im je od 700 eura za početničke modele do 2000 za najiskusnije letače. Svako odijelo opremljeno je i padobranom jer sam wingsuit zamišljen je isključivo za letjenje, ne i za slijetanje. Preciznost kojom se izrađuju može se mjeriti s najfinijom mehanikom, no to nije čudno. Kad s litice skačeš u bezdan, greškama nema mjesta - samo jedan krivi šav dovoljan je da skok bude fatalan.

- Kada sam postavljao proizvodnju, posjetio sam 15-ak domaćih proizvođača koji su me blijedo gledali kada sam im pokazao nacrte. Njima je to bilo smiješno, a i niko nije bio u stanju proizvesti nešto prema tačno određenim parametrima, bez  propusta, s certificiranim materijalima. Nisam imao drugog izbora pa sam se obratio slovenskom Atairu, tki koja proizvodi padobrane za base skakanje. Kako sam u to vrijeme za njih testirao padobrane, pristali su proizvoditi moja odijela. I danas, trinaest godina kasnije, još uvijek surađujemo. Oni rade padobrane za Phoenix-Fly pa je bilo nekako logično da nam je i proizvodnja na istom mjestu - objašnjava Robert koji osim što u Sloveniji radi, tamo najradije i skače. Iako je letio u Kini, Južnoj Africi, Francuskoj i Brazilu te brojnim drugim “it” base lokacijama u svijetu, Nacionalni park Triglav omiljena mu je destinacija. Ponajviše jer vrlo ograničen broj ljudi zna za njihove exite.

 letac5Balkan gang

S njegovom peteročlanom ekipom možete skakati samo ako vas pozovu sa sobom, a to je, objašnjava Robertov dugogodišnji prijatelj i suputnik u skakanju Luka Fornazarič, veliki privilegij. Robert Pečnik je, naime, na svjetskom nivoju  pandan rock zvijezdi kada je wingsuit flying u pitanju.

Mjesta s kojih skaču vrlo su nepristupačna, a nije neobično da se penju i po nekoliko sati kako bi letjeli svega minut i po. I tako više puta dnevno. Uz to, pronalazak mjesta za skok nije nimalo lagan posao. Detaljno se izučavaju putanje - jer na svakih metar propadanja letač putuje i do tri metra u daljinu - snima se teren, mjere strujanja vjetra i nagibi planina, a time se u svijetu bavi svega nekolicina ljudi, što dodatno objašnjava elitni status Roberta i njegovih letača.

- Kolege nas zovu “Balkan Gang” i svi nam pomalo zavide. Dok, primjerice, Amerikanci snimaju i objavljuju sve što rade, mi svoj materijal držimo za sebe i objavljujemo isključivo selfieje iz auta, šume i slično. Tako svi znaju da skačemo, ali ne znaju gdje. Poznati smo kao manijaci koje se mnogo ne hvale - smije se Robert, dodajući kako to “manijaci” treba uzeti s rezervom. Većina njih iz ekipe obiteljski su ljudi s djecom pa nitko ne radi ništa ishitreno, niti skače ako nije siguran u sebe. Doduše, jasno mu je kako je većini teško shvatiti da u njegovoj glavi skok s visine od 60 metara (inače najniže prihvatljive za base jumping) nije “ishitren”. Uz to, u prilog “razumnom” donošenju odluka ide i činjenica da je najgora povreda koju je doživio pri skoku slomljen mali prst na ruci, ali i to da već godinama, i to vrlo pristojno, živi isključivo od skakanja, testiranja i dizajniranja odijela.

I Robertova supruga Evgeniya je padobranka, to jest, bila je. U trenutku kada je rodila njihovo prvo dijete, danas petogodišnju Alinu, prestala je skakati. Dovoljno je da se jedan roditelj igra sa životom, objašnjava Robert, a uprkos  tome što je svjestan koliko je opasan sport kojim se bavi (samo je lani u base jumpingu poginulo 37 ljudi), djeci nikada ne bi zabranio da skaču. Osim toga što vjeruje da se zabranama ništa ne postiže i kako klince treba pustiti da odrastu u ljude kakvi žele biti, nikada nikome ne bi htio uskratiti taj nevjerojatan osjećaj letjenja, neusporediv ni s čime drugim.

Iduća etapa u približavanju leta širokim masama je wingsuit flying u zatvorenom. S četvoricom partnera iz Švedske Robert je razvio prvi vazdušni tunel, zamišljen za obuku novih letača, ali i kako bi potpunim početnicima i amaterima omogućio da iskuse kakav je to osjećaj letjeti.

- Ovaj projekt je moj “mirovinski fond”, a u rujnu bi trebao krenuti u komercijalnu distribuciju - govori Robert. - Čim bude moguće, morate probati, nema ničeg boljeg na svijetu od letenja.

(Izvor: Jutranji.hr, Foto: Neja Markičević / CROPIX)