Jedan od tri najveća civilizacijska izuma, pored vatre i točka, smatra se luk i strijela. 

STRIJELOM KROZ ISTORIJU

Mnogi miješaju pojam streličarstvo sa streljaštvom, i ne griješe mnogo. To je u osnovi jedan sport, koji se razvojem industrije, odnosno vatrenog oružja podijelio na dvije grane. Ovdje ćemo govoriti o streličarstvu, tj. o gađanju lukom i strijelom.

 Vrijeme otkrića luka i stirijele nije poznato, ali se pouzdano zna da su bili u upotrebi još u mlađem kamenom dobu, prije 50 000 godina. Ove tvrdnje potkrepljuju i arheološki nalazi: slike na zidovima pećina, vrhova strijela i drugih ostataka. Interesantno je da su crteži nađeni na svim kontinentima osim Australije, gdje su tamošnji prastanovnici umjesto luka i strijele upotrebljavali bumerang.  Prvobitna svrha ovog oruđa je bila lov. Ovakav izum davao je našim precima veliku nadmoć prilikom lova divljači, jer je mogao efikasnije i sa bezbjedne razdaljine da lovi.

   Vremenom su ljudi usavršavali luk, pa je on od primitivnog pomagala prerastao u opasno oružje, koje je svoju primjenu nalazilo na mnogim poljima. 
Osnovni materijali koje je koristio prastanovnik naših krajeva prilikom pravljenja luka bili su vrlo primitivni i oskudni. Tako se za vrhove strijela koristio kamen ili tvrdo drvo, koje je opet kamenom bilo zašiljeno. Za perca, koja služe da drže pravac strijele, korištena je koža i perja raznih životinja. Za strunu (tetivu) korištena su biljna vlakna, tetive i crijeva životinja. Luk je sve do skoro rađen isključivo od drveta. Drvo se biralo po elastičnosti, tako se, zavisno od lokacije, za izradu lukova koristio: jasen, javor, brijest, breza, baobab, tisovina, ebanovina, ružino ili maslinovo drvo. Vremenom su pojedini dijelovi luka dobijali na dizajnu i kvalitetu, tako se razvio rukohvat na tijelu luka, koji je u početku bio napravljen od kože, zatim od roga i drugih materijala. Onaj ko je umio da napravi dobar luk i strijelu, bio je vrlo cijenjen i privilegovan u svojoj sredini.

   Sa evolucijom društva razvijao se i luk. Plemena i grupe ljudi, koje su bile osnovne zajednice u praistoriji, prerastali su u narode i nacije, a njihovi posjedi u carstva i kraljevstva. To se odrazilo i na streličarstvo. Svaka grupacija pravila je lukove shodno svojoj ratničkoj filozofiji, načinu života i potrebama. Od presudnog značaja su bili materijali koji su bili dostupni određenim narodima. Tako se, razvojem raznih lukova, formira pojam tradicionalni luk, koji je bio karakterističan za svaki narod. 

   Danas su nam poznati: egipatski, turski, japanski, mongolski, hunski, engleski (Longbow), indijanski, tatarski, kozački i mnogi drugi lukovi. Kroz istoriju se pokazalo da su istočnjačke civilizacije bile mnogo naprednije u izradi lukova, što je rezultiralo brojnim osvajanjima Evrope koji su predvodili Mongoli, Huni, Osmanlije… (Nastavak u narednom broju Putokaza.)

 autor: Streličarski klub "Target-Jedinstvo" Bijelo Polje