Tamo gdje zađe u septembru, a ogrije o Savinu danu
Tamo gdje zađe u septembru, a ogrije o Savinu danu
JESEN U MRTVOM DUBOKOM
Selo kao selo, uobičajena priča – mladi odlaze, ostali samo starci, put loš, nema prodavnice, ne daju kredite, škola pred zatvaranjem… A priroda prelijepa… Priča slična sudbinama mnogih sela na Balkanu.
Pada već danima u Podgorici. Kišu niti volim, niti ne volim, ali ovo je previše. Depresivno. I pitam se, može li gore? I gdje? I kako bi se to mjesto moglo zvati. I pada mi na pamet Mrtvo Duboko, i “It is cool, wow!!!” - reakcija dvoje mladih Poljaka, stopera koje sam pokupio na putu od Kolašina ka Podgorici, kada sam im preveo ime sela kraj kojeg prolazimo. Dakle – Mrtvo Duboko. Samo zbog imena.
I jesen. Jesen u Mrtvom Dubokom. Mada, dan kad sam ga posjetio bio je sunčan. Nebitno.
Lošim asfaltom, a boljim makadamom
Selo kao selo, rekli biste. Uobičajena priča – mladi odlaze, ostali samo starci, put loš, nema prodavnice, ne daju kredite, škola pred zatvaranjem… A priroda prelijepa, samo da je ovoga, onoga… Priča slična sudbinama mnogih sela na Balkanu. Samo što se u doživljavanju ovog, putnik namjernik i po sunčanom jesenjem danu ne može oteti od predubjeđenja koje mu nameće ime – Mrtvo… Duboko… Predaleko... A tako blizu.
Kada skrenete sa magistrale prema Kolašinu, u Međurječju, nakon tri kilometra lošeg asfalta i još toliko malo boljeg makadama, stižete u selo. Zaravan na početku sela se lagano pretvara u kosinu koja se uspinje prema najdubljem dijelu potkovice, sačinjene od planinskih vrhova koji ga okružuju. Dočekuje nas mir, karakterističan seoski, isprekidan jedino čaktarima sa nekih još uvijek nevidljivih ovaca. Na sredini padine, u centru sela Dom,obrastao puzavicom. Još u dobrom stanju da okupi seljane od izbora do izbora, ili od sahrane do sahrane. Uz Dom je i škola. Spolja veličine osrednje šupe, iznutra još manja. Ali ima sve što ima škola. Čak i kompjuter, doduše trenutno kod direktora u Međurječju, na popravci.“Izvolite, ljudi. Učionica jeste malo potijesna, ali snaći ćemo se”, domaćinski pozdravlja učitelj Živko Knežević, koji podučava četvoro djece u kombinovanom odjeljenju. Jedno je prvak, drugo godinu starije, a dvoje su četvrtmaturanti koji će dogodine u veću sredinu, čak u Međurječje.
“Škola je otvorena odmah poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine, zatvorena četrdesetak godina kasnije. Poslije deceniju i po pauze, školsko zvono se oglasilo 2006, i kako procjenjujem, po djeci koja su rođena prethodnih godina, radiće bar još deset”, nada se učitelj Živko. A njegov prethodnik, koji je cio radni vijek proveo u svom selu, učitelj Božina Bulatović, o tome nije mnogo razmišljao. U njegovo vrijeme dječja graja bila je svakodnevica Mrtvog Dubokog. Dočekuje nas pred kućom, skida kapu, pozdravlja. I obavezno – u kuću se mora ući. Da se omezi nešto, popije rakija. Uz obavezno izvinjenje da se, eto, toliko zadesilo. A zadesilo se svega. Priča učitelj Božina da se od kraja Drugog svjetskog rata pa do prije dvadesetak godina škola nalazila na kraju sela, odmah pored crkve. Imao je u odjeljenju, opet kombinovanom, i do četrdesetoro djece, bistrih, poslušnih mališana. Danas ih je svega dvanaestoro. I to iz dvije familije.
Anđelkova vesela mašina
Jedna, sa sedmoro potomaka, porodica je Anđelka Bulatovića. Pedesetak metara iznad kuće učitelja Božine, njihov je dom. Zatičemo ga za “veselom mašinom” - rakijskim kazanom. “Izagnava”deseti. “Pečemo je od čuvene požeške šljive. Dobru rakiju pečemo. Aj živio ti meni, i dobro došao”, nazdravlja Anđelko. “Ovo dolje je američka loza. Ali je to nikakva loza. Nizašta ne valja, jedino da se pojede. Voće, ako nije za rakiju, nije ni za šta”, objašnjava Anđelko. Drva i sijeno su pripremljeni, na redu je pečenje rakije, a poslije njega još jedan krupan događaj – klanica. Kazana ima da se “nagradi” još trideset, četrdeset. Kruške, jabuke, šljive… Dva-tri kazana dnevno. Obično tri, a kad je prijepek - dva. Ali, iz Mrtvog Dubokog se nigdje ne žuri. Stići će se. “Ne svrati niko da pomogne, jedino supruga Dragana, ona tu tarne ako treba, i izgradira… I djeca donesu drvo. A komšije svrate samo da vide kakva je rakija”, priča Anđelko. “A kod kazana se vazda sjedjelo, i peklo krompira, jelo paradajza, kupusa kiseloga. Ljepota… A danas nema. Evo u Dubokom nema ni deset “žugelja”. Sve starac. Moj otac star, majka stara, Đuro, Cica, Zeljo, Ivana, Radule, Krsto… Svi su to starci, po sedamdeset godina. Nema tu ljeba. Ko da mi dođe? Bez ovi tu komšija Branko.“Težak je ovdje život. Sedmoro djece, šest đaka. Živimo u osamnaest kvadrata, kuću dijelim popola sa ocem. Djeca do škole pješače sedam kilometara. U sedam ujutru pođu, u tri i po se vrate kući. Za to im treba sat i po do dva. Zimi se vraćaju pred mrak.”
U Dubokom sunce skoro i ne vide. Dobar dio godine zrak ne obasja prozore. Anđelkova kuća na mjestu je pod liticom, na zapadnoj strani sela. Sunce je ne ogrije od septembra, do Savina dana.
Raštan kao u Zeti
Osamdesetogodišnjeg Tomislava Bulatovića, Anđelkovog oca, zatičemo u raštanu iza kuće. “Bog vi pomogo! Pitoma je zemlja ovdje, ovo je bogom dato za povrće, za voće. Samo ko hoće da radi. Ima kupusa, raštana, ovdje su bile velike paprike, paradajz… Sve ka u Zetu. Ali ja sa babom ne mogu stići da uradim ništa.Pitamo Tomislava otkud tako plodnom selu tako neobično ime. “Prije stotinu pedeset godina provrela je ovdje jedna ogromna jama, zove se Vranštica. Kako ljudi kažu ta je velika voda došla iz nikšićkog slivlja i ponijela sve niz dolinu. I u vodi su se pojavljivale mrtve rabote, izbacivalo je natre, mrtve pse… I zato je ostalo ime Mrtvo Duboko.” Tomislav priča da zimi izgori deset metara drva – “sa štednjom”. A petnaest ako je hladna zima. Do njihove kuće puta nema, i svako se drvo mora donijeti na ramenu. I dok je veći dio sela u već dubokoj sjenci, tek je tri sata popodne. Šestoro mališana, iz Anđelkove i Brankove porodice, vraćaju se iz škole. Veseli, bezbrižni, uz uobičajenu graju. Sa njima je Brankova supruga Milodarka Bulatović. Vraća se sa roditeljskog sastanka. Srećemo ih kod seoskog doma, na putu prema Brankovoj kući. “Pješače dugo do škole ali su svi dobri đaci. Zadovoljna sam. Ima puno posla, velika stoka, izdižemo u planinu, ali sve se stigne. Prije neki dan smo sašli sa planine. Djeca prolaze pored nas, hrle babi i đedu u zagrljaj. Petoro. “Koliko mi je milo, toliko mi je teško. O đeci mora da se radi, otac i majka po pola godine na planini. Teško je, ali slušaju. Sve što treba pomognu”, priča baba Granica. “Kad dođu iz škole presvuku se, operu ruke, ručaju i na knjigu.“Uče, a ja se stalno čudim kako uče”, pita se đed Đuro. “Mi imamo veliko živo. Oni moraju dva puta ići da ih odjave i dojave, a uz to i druge stvari da pomognu. Ali Bog nas je pogledao, uče dobro, dobri su đaci. Uz babu i đeda tu je i đedova sestra Kata. Plete čarape i tvrdi da nema bolje zaštite od mraza od vunjene odjeće - naglavaka, džempera, čarapa, prsluka…"Kad bi plela od zore do noći, jedan par čarapa mogla bih dnevno da ispletem”, tvrdi Kata. “Ranije sam mogla bolje, sad ne. Starost, osamedeset godina…”
Mrtvo, duboko i - daleko
Negdje oko 14.30 krećem iz sela. Kao da je sumrak. Nisko sunce već je zašlo za planinske vrhove. Studi, brzo će zima. Vrijeme za baba Katine naglavke.
Vraćam se sa izmiješanim osjećanjima.
Kontrasti.
Šest kilometara od magistrale ne bi trebalo da bude daleko - a jeste.
Škola ne bi trebalo da bude onako mala - a jeste.
Djeca ne bi trebalo da budu najmalobrojniji stanovnici sela - a jesu.
A djeca su najveći kontrast i Mrtvom, i Dubokom, i jeseni, i kiši i svemu turobnom na ovom svijetu.