Jesen, uglavnom, koristimo da obiđemo planine koje rijetko posjećujemo, a jednako su lijepe.
Jesen, uglavnom, koristimo da obiđemo planine koje rijetko posjećujemo, a jednako su lijepe.
Još kad se uzme u obzir da su dani ove jeseni fantastični za planinarske aktivnosti, uživanje je potpuno. Ovoga puta smo se odlučili za visove Pivske planine.
Ovu turu bih mogao nazvati: Stazama djetinjstva. Vagan je moj prvi vrh koji sam popeo sa sedam godina! Pisao sam o tome u Nebeskim notama. Vratio sam mu se nakon 34 godine. Kada sam Borisu predložio da sunčanu jesenju, novembarsku subotu provedemo na Pivskoj planini, odmah je prihvatio. Nismo se pokajali.
Pivska planina je široka površ, uglavnom visoravan koja se pruža između rijeka: Pive, Tare i Sušice. Prosječna nadmorska visina ovog kraja je oko 1200 mnv, a najviša tačka je 2159 mnv. Na širokoj krečnjačkoj površi ove planine razbacano je petnaestak sela sa vrlo malim brojem stalnog stanovništva. Poslednjih godina, zbog svoje atraktivnosti, a i blizine Pivskog jezera, kanjona Tare i Durmitora, ovaj kraj postaje zanimljiva destinacija za mnoge ljubitelje prirode iz zemlje i inostranstva. Kraj je, sa mnogobrojnim makadamskim i asfaltnim putevima, posebno zahvalan za ljubitelje planinskog biciklizma. Biciklističke i pješačke staze su dobro označene a podaci i mape se mogu naći u Turističkoj organizaciji Opštine Plužine. Izgrađeni su i vidikovci na kanjonima Pive, Tare i Sušice.
Iz Podgorice krećemo u 5 h. Rano je, prodavnice ne rade pa ostajemo bez planirane nabavke hrane. Iz Plužina idemo na Trsu pa preko Milogore dolazimo u selo Vojvodiće odakle je najkraća ruta na vrhove ovog dijela Pivske planine koji se zove Kapavica. Kapavica je bila poznata po tome što su seljani Pivske planine ljeti izgonili volove u ovu planinu i ostavljali ih do jeseni. Veliki pašnjaci i nekoliko stajaćih voda (lokvi ili jezeraca) omogućavali su da tih nekoliko mjeseci krupna stoka provede u planini bez nadzora njihovih vlasnika. Danas, više nema na planini ni goveda, a ni stanovnika po zapustjelim selima Pive.
Iz Vojvodića krećemo na uspon (ako se ovo može nazvati usponom) u 7,30 h. Prolazimo jedan dio šume, lagano se penjemo preko travnatih zaravni i grebena, pa ponovo ulazimo u prilično široku bukovu šumu. Izabrali smo najdublji dio šume za prolazak, ali smo procijenili da je to i najkraća varijanta do grebena koji vodi na naš cilj, vrh Vagan. Po sunčanom danu, ali i jakom istočnjačkom vjetru stižemo na vrh u 8,45 h, što znači da nam je do ovog, prvog današnjeg cilja, trebalo 1,15 h hoda. Na vrhu postoji piramida od naslaganog kamenja kao znak da ste na najvišem vrhu. Imamo fantastičan pogled na Durmitor i njegovu krunu Bobotov kuk na koji su ovog jutra krenuli Jelena i Zoran. Na zapadnoj strani, suncem obasjani, veličanstveni masiv Bioča i Maglića dominira horizontom. Na sjeveru pažnju privlači zaobljena kupa Ljubišnje.
Pravimo par fotografija i nastavljamo dalje. Spuštamo se na greben i idemo u pravcu zapada prema vrhu koji se zove Bobotov vrh i koji je prilično udaljen, ali pruža još ljepši pogled na biočke vrhove Veliki Vitao, Vrsta i Nož. Sa lijeve strane, ispod nas, u spektru jesenjih boja ćuti ravna Sumorova gora, a Kapavica pjeva jesenju tugovanku. Uživam u planinama, u vjetru, u tišini, u osjećaju slobode koji pružaju planine, ali naviru i emocije. Gazim stopama onoga ko mi je podario život i koji me je izveo prije 34 godine na ove visove i time u moju dušu i srce zauvijek utkao ljubav prema planinama. Koliko samo planina i vrhova od tada. Čini mi se da na njima srećem duše dragih ljudi kojih više nema, osjećam da tamo pronalazim i sebe ne znajući više da li me ima…
Sa Bobotovog vrha se vidi veći dio Pivske planine, posebno sela Duba, Barni do, Šarići, a u kotlini i veliki dio sela Mratinja. Vjetar je hladan pa stavljamo kapu i rukavice. Ali, ne smeta nam da uživamo u jedinstvenom pejzažu. Nakon Bobotovo vrha krećemo nazad, sada nešto izmijenjenom rutom izbjegavajući šumu. Kod auta stižemo poslije četiri ipo sata pješačenja. Boris bere šipurak za čaj, pa nakon te pauze nastavljamo kolima prema selu Nikovići, odnosno Baucalima da uživamo u pogledu na najatraktivniji dio kanjona Tare. Nekih pola sata kasnije isto to radimo ali sada u kanjonu Sušice sa vidikovca u selu Nedajno. Na Trsi ispijamo zasluženo pivo, pa grabimo prije mraka da prođemo nestvarno lijepe krajolike Durmitora na putu od sela Pišče prema Žabljaku. Ispod Prutaša i na Sedlu zadržavamo se da napravimo fotografije i na miru uživamo u durmitorskom masivu. Na Žabljaku nas čeka naša durmitorska ekipa sa utiscima sa zaleđenog i snijegom pokrivenog Bobotovog kuka.
(Milan Radović/visokogorcicg.com)