Izazov Šljemena

Tri bordera i jedan skijaš i to turno skijaš odlučili su se na avanturu Šljeme nakon vijećanja ima li ili nema snijega i kuda.

Krenuli smo sa dna skijališta lagano i prtili. Blažo je u početku na uzbrdicama bio u maloj prednosti jer je imao na svojim skijama „štikle“ kako ih mi nazvasmo, osmice i desetke, položaj gdje može da podigne petu da padinu lakše savladava.

Dan kao izmišljen za boravak na visini i u prirodi. Nebo vedro, obasjano suncem. Pogled sa Šljemena puca na cijeli Durmitor, na jezersku površ, na prostranu Sinjajevinu. Ma milina jedna. A ekipa bogom dana za užitak. Sve polako, lagano sa uživanjem. Snijeg za penjanje je bio odličan. Nisu bile potrebne ni krplje ni dereze. Skoro po samoj površici se išlo. Ponegdje je bilo malo propadanja ali ne dugo i ne previše. Nikola „Ravničarski tip“ pokazao se kao izvanredan prtilac. :)

Visoko u blizini vrha ali još nekih 30 minuta daleko od njega počeo je da duva jak vjetar. S obzirom na to da smo nosili bordove na leđima udari na njih su bili jaki pa smo se morali dobro sagnuti da ne bi smo postali helikopter :) Tada je prtinu pravio Blažo ne koristeći skije i solidarišući se sa nama. U jednoj zavjetrini smo napravili pauzu jer na vrhu to baš ne bismo mogli. Malo čaja, malo energetskih čokoladica, po koja fotografija i plan za dolje. Vjetar je pojačavao a na vrhu se pravio kovitlac sniježne prašine što znači promjenu vremena ubrzo.

Stigli smo do željene destinacije i spremili se za spust nakon 3 sata laganog hoda. U prednosti nam je bio Nikola „Ravničar“ jer je njemu prednja desna :) ali i to smo prevazišli. I došli do pravog raja Šljemena dva velika kulora. Prvi je bio odličan za sve. Malo leda i malo ledenih hupseva ali noge dobro drže. E drugi je bio duuug i malo teži. Snijeg malo ponešen i razrovan jer je neko već tuda vozio a od onih razrovanih djelova napravili se hupsevi. Pri takvoj padini vrlo nezgodno. Još ako imaš težak ranac sa kojim nisi baš navikao da voziš – hmmm – NIJE SVEJEDNO! Ali prošlo se i to. Nikola je odvezao kuloar maestralno, prosto je plesao po njemu, poskakivao a za njim i Blažo.

Onda smo se spustile Biljana i ja a njih dvojica su nas malo sačekali. Mislim da poznajem Durmitor i to veoma. A zapravo sam jako iznenađena ovom zimskom putoanjom i ovim kuloarom koji se nalazi u osojnoj strani i mislim da ga vjetar toliko ne nosi koji je na ovoj visini mnogo veći problem nego sunce. Definitivno staza za ponoviti! Spust koji traje, nikako kratka staza. Nešto što stvarno vrijedi.

Nakon kuloara dolazi jedna mala dolinica koja je raj za ples po snijegu. Ima širinu, bila je meka. Prosto mami. Navodi na uski prolaz odakle se nazire skijalište. No staza ne završava baš na skijalištu već u Mliječnom dolu u blizini jedne žute kuće. I ovdje ima jedan kuloarčić da se odveze i malo izmerači dolinica jer ima širine i prostranstva, nigdje kamena ni drveta a onda i da se uhvati dobar zalet i da se vozi po strani. Opet su naravno u prednosti oni kojima je prednja desna noga :) vrlo bitna stvar nigdje na putu nismo imali drveta a vrlo rijetko i bilo kakav vidljiv kamen. Odatle malo pješke malo bordom i za petnaestak minuta smo bili na skijalištu Savin kuk u Kolibi po zaluženo PIVO a naša Bilja topli nes bez pjene :) .