08
Sat, Aug

Aktuelno

Vjerujem da svaki prosječan roditelj ove zemlje može u pet minuta pronaći barem nekoliko razloga zašto djecu ne treba voditi u planine.

Vjerujem da svaki prosječan roditelj ove zemlje može u pet minuta pronaći barem nekoliko razloga zašto djecu ne treba voditi u planine.

deca i planina1Najčešće se čuju razlozi tipa:

  • "Pa ko će ih sve spremiti"
  • "Zaprljat će se"
  • "Tamo ne idem ni ja, zašto bi onda oni"
  • "A što ako se zaigraju i izgube" ...

Pokoji put se može čuti i originalniji:

  • "A što ako ih uhvati medvjed?"
  • "Mogli bi se uznojiti, a na planini je svježe pa će se razboljeti"
  • "Preko nedjelje ih izmori škola pa zašto onda da se još umaraju i za vikend"
  • "Nitko od njihovih prijatelja ne ide na planinarenje pa će im biti dosadno"

I što da im ja, kao osvjedočeni ljubitelj planina i otac dvoje djece koje od malena vodim na planinarske izlete, kažem? Da ih pobijam dokazima o koristi gibanja i rekreacije na svježem zraku, pričam o prirodnim ljepotama i zanimljivostima za djecu koje priroda krije ili pak prepričavam dječje igre, zgode i nezgode kojima sam prisustvovao? Ni jedno ni drugo ni treće mi se ne čini osobito efikasnim ... uostalom, to je njihov izbor, a naš je izbor takav da idemo u prirodu i planine što je češće moguće i to na veselje kako nas roditelja, tako i njih, djece. A ono što bih im najradije rekao, a što uvijek sačuvam za sebe, je sljedeće:

25210 14 117a 1000x1000"Uživao sam gledati prve korake sina i kćeri na planinarskim stazama, njihovo penjanje po klupama planinarskih domova i kotrljanje po madracima planinarskih spavaonica. Bio sam ganut kad sam ih gledao kako spokojno spavaju u planinarskoj nosiljci. Zabavljao sam se gledajući ih kako su skupljali grančice po stazama i bacali kamenčiće u potoke. Veselio sam se gledajućii sina kako uživa skupljajući drva za logorsku vatru i kćer kako objema rukama bere borovnice. Bio sam ponosan gledajući sina kako sam nosi svoj ruksak i upisuje izlete u svoj planinarski dnevnik i kako se igra istraživača tražeći usku stazicu kroz šumu. Bio sam ponosan i kad su osvojili svoj prvi velebitski i svoj prvi alpski vrh. ... A bit ću ponosan i kad krenu na Medvednicu na svoj prvi izlet s prijateljima iz razreda, kada pozovu svoje prijatelje s faksa na izlet u Gorski Kotar i kad s curom/dečkom krenu ruku pod ruku na romantičan izlet u neko osamljeno planinarsko sklonište ... a ponajviše kad u svom prvom članku za ne znam ni ja koje godište "Hrvatskog planinara" napišu kako su ponosni na svog oca i svoju majku koji su im pokazali ljepote prirode i planina i pomogli im pri prvim koracima na planinarskim stazama."

No, pustimo sad na stranu razloge "za" i "protiv", već samim tim što čitate ovaj časopis pretpostavljam da ste barem donekle zainteresirani za ovu temu i da vas više zanima odgovor na pitanje "kako" nego "zašto". Činjenica je da su kod nas djeca na planinarskim stazama zaista rijetkost, pogotovo na planinama podalje od glavnih gradskih centara, dok je planinarenje s djecom u nekim drugim zemljama (npr. Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka ...) dio kulturne tradicije i više pravilo nego iznimka. Dobar primjer za to je Slovenija u kojoj djeca školske dobi redovno odlaze na barem jedno višednevno (obično čak cjelotjedno) planinarenje tokom školske godine, a ta akcija se naziva "škola u prirodi" ("šola v naravi") i prilikom koje djeca stječu praktična znanja vezana uz prirodu, boravak u njoj, a i jednostavno se druže na svježem zraku i bez utjecaja televizije, videa, kompjutera i sličnih sprava koje su postale (prevelik) dio svakodnevice.

Dakle, kako planinariti sa djecom? Na osnovi svojih iskustava s više od 60 izleta sa svojom i tuđom djecom, došao sam do nekih zaključaka koje ću vam sad pokušati prenijeti u što jednostavnijoj formi.

javor prirodaPraktični savjeti

Na početku ću navesti pet, po meni najvažnijih, zaista zlatnih pravila!

1. Planirajte, ali ne pretjerujte

Ovo je sigurno najvažnije pravilo! Dobro razradite cijeli izlet i pritom ne pretjerujte – radije odvojite više vremena za odmor, a izlete sa 5-6 sati hoda, puno uspona i silazaka i sličnim ostavite za neko drugo društvo. Na ovoj točki jako često posrnu i najiskusniji planinari (pa i ja, priznajem), jer su želje često veće od mogućnosti, a dječja snaga i veselje ipak imaju granica i kad se one prekorače tad djeca postanu nervozna i sam izlet više nije veselje ni roditeljima ni djeci. Isto tako, radije isplanirajte malo duži izlet, pa po nekoj zanimljivoj stazi (recimo uz potok ili uz pentranje po stijenama), nego kraći po nekoj dosadnoj (npr. po šumskoj cesti), djeci će biti zanimljivije.

2. Povedite i njihove prijatelje

Ako je moguće povedite i njihove prijatelje, najbolje vršnjake. Ovaj pristup čini čuda – dijete, koje inače hodajući samo sa roditeljima beskrajno cendra i ništa mu se ne da, često se u društvu sa prijateljima pretvori u beskonačnog entuzijasta za hodanje, trčanje i zabavu.

djeca planina3. Pripremite sebe na ono što vas čeka
Nervozu i žurbu ostavite kod kuće, ovdje vam sigurno neće pomoći. Ako je izlet dobro isplaniran, tada neće biti velikog razloga za žurbu (iznimka mogu biti, naravno, posebne okolnosti, bolesti itd), a vi ćete imati puno podataka o odredištu izleta, znat ćete poneku zanimljivu pričicu ili neobičan podatak, znat ćete gdje se nalazi neka zanimljivost koja bi djecu mogla zanimati, stijena s pogledom, mala špilja ili možda potok sa lijepim mjestom gdje ćete moći zapaliti vatru ili trgovina sa sladoledom negdje pri kraju izleta. Nije loše pripremiti i po koju igru ili možda igračku iznenađenja ... ili samo baterijsku lampu za razgledavanje neuređene špilje ili šibice za paljenje vatre. Mi ćemo možda lako preboljeti preskakanje najavljenog roštilja, no djeca vam to neće moći oprostiti tako lako!

4. Pripremite i njih na ono što vas čeka
Još kod kuće im nabrojite zanimljivosti izleta i tad će sigurno još radije krenuti na sam izlet i čekati ga sa iščekivanjem. Isto tako, diskretno spomenite manje ugodne strane izleta – strme uspone, dosadne dijelove puta itd. – ali i spomenite što ih zanimljivo čeka nakon njih, od ručka do nekog vodopada ili omiljene igračke.

5. Ponesite sve što vam treba i još ponešto
Izleti sa djecom nisu baš najbolji trenuci za ispitivanje optimizacije opreme za izlet. Obavezno ponesite sljedeće:

  • Hrana i piće - dovoljna količina hrane i pića se podrazumijeva, no treba je nositi čak i kada planiramo pauzu u nekom domu – ne jednom smo naišli na zatvorena vrata obično otvorenog doma, pokvareni štednjak ili pak samo red za hranu od 30 ljudi, a naši potomci plaču za ručkom.
  • Rezervna odjeća – ona je isto obavezna: dijete se nekad samo malo zablati, no ponekad padne i u potok ili samo prevrne po sebi čašu vode ili tanjir supe, a manja djeca se ponekad i popiške ili pokakaju u gaće - a za sve to treba biti spreman. Nije loše razmisliti i o rezervnoj obući, pogotovo za blata ili snijega. Isto tako, ne zaboravite rezervne pelene za malu djecu.
  • Lijekovi - dobro je imati najosnovnije lijekove – flastere, zavoj, nešto za liječenje udaraca, probavnih problema i temperature.
  • Igračke – nemojte ih nositi na vreće, ali pokoja omiljena igračka ili knjiga čuda stvara, pogotovo kod manje djece! Veći će se pak dobro zabaviti za vrijeme vožnje do ili od odredišta uz neki strip, knjigu ili sa blokom za crtanje i pisanje.
  • Šeširić i kapa protiv sunca, krema s velikim faktorima – mi odrasli na to često zaboravljamo, no dječja koža je nježnija od naše i zato ju trebamo dobro zaštititi. Izbjegavajte planinarenje s vrlo malom djecom po visokim planinama ili sredinom dana, pogotovo ljeti ili za sunčanih snježnih dana kad je sunčevo zračenje najjače.
djeca

Nakon svega ovoga otvaraju se neka nova pitanja. Na primjer, što sa djecom koja još ne hodaju? Koliko dugo mogu hodati veća djeca?

Najmanju djecu (do cca jedne godine starosti) najbolje je nositi u marami. Ona osigurava pravilno držanje djeteta i u prvih šest mjeseci kad ono još ne može držati samo svoju glavicu, a osigurava majčinu (ili očevu) blizinu i toplinu. Dječje nosilice sprijeda, tzv. klokanice, nisu osobito praktične ni udobne za nošenje ni roditeljima ni djeci pa ih je bolje izbjegavati. Za veću djecu (od cca jedne godine nadalje) su pak najbolji ruksaci u kojima se dijete nosi na leđima – udobni su, dijete u njima može i jesti, odspavati, gledati okolicu ... jedina im je mana da su djeca u njima dosta visoko pa ih može zakačiti poneka grana ili pak stijena u pećini pa o tome mora razmišljati onaj ko nosi dijete.

Dijete od oko tri godine starosti je već spremno za samostalan hod i zahtijeva tek pokoje kraće nošenje npr. potkraj izleta. Izlet od recimo sat hoda (mjereno za odrasle) je sasvim moguć, naravno, uz pauze, a za orijentaciju možemo uzeti da će taj izlet trajati dvostruko duže negoli što je naznačeno za odrasle osobe.

Dijete od 5-6 godina je već sposobno i za duže izlete, četiri sata hoda su potpuno izvediva u jednom danu, a vrijeme hoda za odrasle osobe potrebno je povećati samo za 20-tak posto.

Što se tiče nosilica, odnosno ruksaka za nošenje djece – njih se može naći u specijaliziranim trgovinama dječje i sportske opreme, iako izbor obično nije velik. Nekada neki model naiđe i u velike hipermarkete, no tad je riječ o proizvodima upitne kvalitete odnosno praktičnosti – naša nosilica eto traje već šest godina i još je potpuno funkcionalna (ako već nije lijepa kao prvog dana). Nekakvo generalno pravilo ovog trenutka je da su modeli s cijenom počevši od 60-70 eura obično solidni, dok su oni jeftiniji slabijeg kvaliteta ili upotrebljivosti. I, nikako ne zaboravite – nemojte ostavljati dijete da sjedi u nosilici spuštenoj na zemlju bez nadzora! Koliko god nosilica bila stabilna, dijete ju može prevrnuti i mogućnost povrede kod pada nije mala.

A sad slijedi malo ljepša tema: što je to što je djeci zanimljivo u planinama? Evo samo kratkog izbora!

  • Logorska vatra – ovo je vječni favorit skoro svih, od skupljanja granja za vatru, samog paljenja, pečenja jegera na štapu ... što manje sofisticirano, tim bolje!
  • Igre uz i u vodi – puštanje brodića, pravljenje brane, gacanje po vodi (ako nije prehladna) ...
  • Livade – od nogometa do frizbija, badmintona ...
  • Vrhovi – pogledi na okolicu, žigosanje planinarskih dnevnika, pregledavanje upisnih bilježnica ...
  • Priče – svako brdo, svako selo, svaki vrh ... ima neku svoju priču, istorijsku zanimljivost, razlog zašto je nazvano ovako ili onako – ispričajmo im, to ih zanima!
  • Planinarski domovi – razgovori sadomarima, starinske peći i razne alatke, cijepanje drva i loženje vatre, spavanje na madracima i u vreći za spavanje ...
  • Prevoz – u današnje doba kad prevladava auto vožnja vlakom ili autobusom je prava avantura, a još više ako se vozi npr. žičarom ili možda čak nekom brdskom željeznicom, skelom ...
  • Vlastita odgovornost – vole sami pakirati svoj ruksak (i nositi ga!), imati svoju čuturicu, planinarski dnevnik, vreću za spavanje ...

djeca1A kakvi su mogući problemi?

  • Umor i dosada – s tim problemom se suočavamo gotovo na svakom izletu u ovom ili onom dijelu, a glavni razlog je ipak više dosada nego umor. Tada treba biti maštovit i krenuti s pričama ili igrom (nešto tipa kalodont ili asocijacije je odlično!) i skrenuti pozornost na zanimljivije teme.
  • Bolesti – na sreću, to se ipak rijetko događa ... no, zato i nosimo sa sobom osnovnu apoteku.
  • Hrana – najlakše je malim bebicama koje majka može podojiti vani svugdje, pa čak i zimi (osim ako baš nije jako hladno i vjetrovito). Veći pak postaju često izbirljivi pa im ne odgocara supa iz doma, jer nije kao u vrtiću ili je hljeb prestar ili bi samo jeli čokoladu ... no kad dođe kriza tad sve jedu!
  • Pad u blato, potok i slično – zbog toga nosimo rezervnu odjeću i ponekad i obuću!
  • javor uvac hotel kusici 680x450Presvlačenje pelena – nije ugodno po hladnoći, a u planinarskim domovima je ponekad gužva ... no, obično se ipak nađe negdje neko mjesto, bilo na klupi u kuhinji, pred domom u zavjetrini, na madracu spavaonice ...

I kad sve ovo savladate, sve napravite kao što je preporučeno, doživite nekoliko lijepih i idiličnih te nekoliko nervoznih trenutaka, i kad je već sam izlet za vama i na kraju dana se polako vozite kući, djeca opijena umorom i svježim vazduhom spavaju, a roditelji osjećaju ugodan umor u mišićima i potiho pričaju ... zapitajte se je li vrijedilo!

Vjerujem da već znate odgovor!

Opaska: Autor samostalno planinari već 20 godina, a posljednjih šest godina organizuj i međunarodne višednevne planinarske susrete u Hrvatskoj i Sloveniji na koje dolazi u prosjeku po 30-tak učesnika od kojih obično četvrtina budu djeca raznih uzrasta. Otac je šestogodišnjeg sina Vedrana i dvogodišnje kćeri Zrinke. U njihovim je planinarskim dnevnicima zapisano da je Vedran bio u proteklih šest godina na 62 izleta (47 u Hrvatskoj, 11 u Sloveniji, 2 u Austriji i 1 u Češkoj), na Velebitu je već bio četiri puta, u Alpama dvaput, najviši osvojeni vrh mu je Tolsti vrh u Kamniškim Alpama sa 1715 metara, do kompletiranja Samoborskog planinarskog puta su mu ostale još tri kontrolne točke, a Planinarskog puta Medvednicom još samo dvije. Zrinka je u svoje dvije godine već bila na 27 izleta (isprva u marami, a kasnije u ruksaku), na prvom kao bebica sa samo dva i pol mjeseca i to za Novu Godinu 2005. na Medvednici.

(roda.hr)