23
Mon, Sep

Zoo

Vrhunski ronioci, ali nespretni na kopnu, brižni roditelji, ali netrpeljivi susjedi, sjeverne blune su pune kontradikcija.

Vrhunski ronioci, ali nespretni na kopnu, brižni roditelji, ali netrpeljivi susjedi, sjeverne blune su pune kontradikcija.

blunablune2Odavno u vezi sa primorskim kulturama, blune i danas žive u velikom broju u pretrpanim kolonijama oko sjevernog Atlantika.

Petnaest metara iznad uzburkanog Sjevernog mora gomila se ogroman oblak ptica. A kada se oblak provali, iz njega strjelovito počnu da sijevaju munje. Mnoštvo bijelih trozubaca ponire i zariva se u talase uz gromoglasan pljesak da bi trenutak kasnije izronili na površinu sa ribom u grlu. Zatim protresu glavom, uzlete iz vode svojim dva metra širokim krilima i graciozno, poput labuda, vinu se do svojih gnijezda na stenovitim hridinama. Ateriraju nespretno i odmah počnu da se svađaju.

Riječ je o sjevernim blunama, velikim morskim putnicima, koje se u sezoni okupljaju u velikim kolonijama. Nauka svrstava Morus bassanus među ostale blune iz roda Sula, mada više liče na galeba ukrštenog sa albatrosom. Elegantne u vazduhu i trapave na zemlji, blune su ujedno i goropadne i graciozne, teritorijalne i nežne, dramatične i komične. One su, po riječima neobičnog škotskog prirodnjaka Kenija Tejlora, „ptice kontrasta”.

Da vidimo sada šta govore brojke i kako se njihova populacija obnovila. Viševjekovni lov je jako prorijedio njihovu nekad nepojmljivo veliku populaciju i 1913. godine ih je ostalo možda jedva oko 100.000, sa manje od dvadesetak kolonija. Ali poslije sto godina zaštite, blune su se veoma uspješno oporavile. Danas na sjevernom Atlantiku ima približno 40 kolonija sa oko 400.000 parova, plus više desetina hiljada mladih ptica i jedinki koje se ne pare.

blune3blune4Jedna velika kolonija obitava na Hermanesu, nacionalnom prirodnom rezervatu na krajnjem sjeveru Šetlanda. To je ujedno i najsjevernija tačka Britanije – kraj svijeta. Strma obala, gdje se 150 metara visoke litice od gnajsa strmoglavljuju u uzavrelo more iz kojeg štrče brojne hridi, nazvana je po džinu koji je bio zaljubljen u jednu sirenu i potpuno je obavijena mitom. Da bi stigli do nje, morate kilometrima da gacate po gnjecavom tresetištu, a onda se iznenada pred vama otvori provalija mora i neba, gdje vječito urlaju vjetrovi i tutnje talasi. 

Blune su ovdje počele da se gnijezde 1917. godine, a u ljetnjim mjesecima vazduh je sav ispunjen njihovim paperjem kao nekim čarobnim prahom. Sama kolonija je prava gungula bučnog kreštanja, lepršanja krilima i međusobnog koškanja. Najbolja mjesta za gnijezdo su u sredini, a ona su rijetka i dragocjena poput apartmana na Menhetnu. Ko ih jednom zauzme, brani ih po cijenu života svojim nazubljenim kljunom. Nesparene ptice mjerkaju sa strane i traže sebi partnera i mjesto za gnijezdo.

Da bi se izborili za poziciju, dva mužjaka se po čitav sat tuku, ukrštajući kljunove i udarajući jedan drugog u lice. Kad se dvoboj završi, jedan mora da ode, a drugom ostaje dom. „Kad jednom osvoji mjesto, ptica mu ostaje vjerna”, kaže Stjuart Mari, namrgođeni Škot koji već četiri decenije proučava britanske morske ptice. „Mužjak privuče ženku, ona snese jaje, a on sav srećan pomisli: ’Ura! Uspio sam!’ ”

bluna5bluna6Blune u sezoni nose samo po jedno jaje, potpuno bijelo kao guščije. Roditelji na smjenu leže na gnijezdu i poslijje šest nedelja počnu da hrane ono što se izleglo – smježuranog i goluždravog ptića, koji kao da je od abonosa. Poslije tri mjeseca on se pretvara u paperjastu bijelu pufnu, a zatim u mladunca sa perjem sivim poput škriljca. Uz dva obroka dnevno, mladunac brzo raste i stalno mlatara krilima da ojača mišiće. Kada postane spreman da napusti gnijezdo, on skoči u more. „U početku samo pluta na talasima, zbunjen i unezvjeren”, kaže Mari, „ali ubrzo ga glad natjera da pliva i roni. Posmatranjem drugih bluna vrlo brzo nauči šta treba da radi.” Odrastanje je teško i neizvjesno. Tek manje od polovine njih dočeka svoj treći rođendan.

Ako blune imaju neku posebnu odliku, onda je to njihov spektakularan način ribolova ronjenjem. Dok čovjek posmatra ove ptice kako se strelimice obrušavaju u more da bi otele zalogaj iz hladnih dubina, nehotice se sjeti orla iz pesme Alfreda Tenisona i munja koje sijevaju nad uzburkanim morem. Jasno je i zašto su se ribari odvajkada oslanjali na njih da otkriju gdje ima ribe. U stvari, veza između bluna i ljudi proteže se vjekovima unazad. Hrotgar, gospodar Beovulfa, nazivao je okean „kupatilom bluna”. Džon Danijels, čovjek koji je fotografisao prvi let braće Rajt, rekao je kako su Orvil i Vilbur „posmatrali blune i svojim rukama imitirali pokrete njihovih krila”. A od istopljenog bluninog sala nekada se pravilo sve i svašta, od melema za giht do maziva za kolske točkove. 

Pošto imaju malo prirodnih neprijatelja i obilje hrane, sjeverne blune danas imaju sve uslove da prosperiraju. Ipak, kao i kod većine morskih ptica, njihov život je svakodnevna borba sa morem i vremenom. Čak i danas, kada su zaštićene i žive u izobilju, život bluna je, kako reče Mari, i dalje „težak i stresan posao”.

Nacionalna geografija