Vidra pripada porodici kuna i najveći je pripadnik te porodice. Ima vitko, izduženo tijelo sa gustim smeđim krznom i kratkim nogama.
Vidra pripada porodici kuna i najveći je pripadnik te porodice. Ima vitko, izduženo tijelo sa gustim smeđim krznom i kratkim nogama.
Ima dugi vretenasti rep, a na šapama ima po pet prstiju. Živi u jezerima, ribnjacima i potocima. Pliva brže od većine riba a živi u jazbini koju gradi uz obalu, obično s dva izlaza, jedan na suvom i jedan pod vodom. Hrani se ribama i manjim barskim pticama. Ležaj oblaže travom i mahovinom. Uglavnom izlazi predvečer i noću. Oglašava se tihim jasnim zviždukom a kad je ugrožena reži. Ženka obično ima 1-2 mladunca koji ostaju s njom oko godinu dana. Vidre imaju gipko i vrlo pokretno tijelo osposobljeno za ronjenje. U vodi mogu dugo da izdrže, a za hvatanje plijena služe se oštrim i jakim zubima. Mladunci nauče da plivaju već sa dva mjeseca, kada im krzno dovoljno poraste i postane vodootporno. Prije toga, oni su jako nevješti u vodi zbog mekog krzna i praktično je se boje. Kako bi im razbila strah, majka ih na silu gura i potapa.
Vidre se prvenstveno hrane ribom. U lovu nisu izbirljive i po pravilu love plijen koji se može najlakše uhvatiti u datom trenutku. Ipak, omiljena hrana su im jegulje. Često satjeraju plijen u travom obrastao tjesnac i napadaju ga odozgo svojim oštrim i snažnim zubima. Pored toga hrane se i rakovima, vodenim insektima, žabama, pticama, malim kunićima, a ponekad i zečevima. Vidre koje žive u blizini mora hrane se rakovima i raznim morskim ribama.
Jazbine kopaju između korijenima drveća u blizini vode. Ponekad koriste i jazbine kunica i jazavaca ako nisu daleko od vode, a često imaju i po nekoliko svojih skloništa koja koriste u zavisnosti od toga gdje se zateknu. Nekad koriste i šuplja debla, a nekad su to rupe do kojih je moguće doći samo iz vode. One nemaju određen perio parenja. U području jednog mužjaka živi po nekoliko ženki i mužjak ih „posjećuje“ kada su spremne za parenje.
Nekada su vidre bile rasprostranjene širom Evrope, dok se danas rijetko srijeću i nalaze se pretežno u Velikoj Britaniji naročito u Šetlandu, Italiji, Norveškoj, sjeveru Rusije, u Sibiru i sjeveru Afrike. Zagađenost voda, a u prošlosti pojačan lov na vidre pomoću lovačkih pasa i ulični saobraćaj, činioci su koji su doprinijeli smanjenju broja ove vrste.
Vidre su nekada lovljene zbog krzna, koje se smatralo skupocjenim, ali su ih ubijali i ribari jer su im činile „konkurenciju“. Vidre su danas zaštićene zakonom u većini država u kojim žive, a u Evropi su od 1979. godine uvedeni i zakoni koji zabranjuju upotrebu određenih pesticida koji ih zabranjuju.