Galapagos čini skupina vulkanskih ostrva i brojnih stijena koje se nalaze na udaljenosti od oko hiljadu kilometara od južnoameričkog kopna, tačnije od obale Ekvadora.
Galapagos čini skupina vulkanskih ostrva i brojnih stijena koje se nalaze na udaljenosti od oko hiljadu kilometara od južnoameričkog kopna, tačnije od obale Ekvadora.
Ovaj arhipelag je nekada bio poznat kao ‘Začarani otoci’, ‘Arhipelag čuda’, ‘Hrpe pepela’, a danas je poznat i kao ‘Kolumbov arhipelag’ ili ‘Ostrvo kornjača’.
Na Galapagosu se mogu pronaći neke od najrjeđih i najneobičnijih vrsta životinja. Sve od divovskih kornjača koje mogu biti teške 350 kg i koje žive do 150 godina, pa do neobičnih i simpatičnih ptica bluna, poznatijih kao plavonogi bobby.
Ovdje se takođe može pronaći i jedini gušter na svijetu koji se prilagodio plivanju u okeanu, kao i Chelonoidis nigra abingdonii, unikatna vrsta kornjača koja je nažalost potpuno izumrla 2012. godine.
Na ostrvkima žive i pingvini, jedina vrsta koja naseljava sjevernu hemiseru, a također se mogu pronaći i jedinstvene gigantske stonoge koje narastu i do 30 cm, a koje se često hrane štakorima i plijenom mnogo većim od njih. Kormorani (ptice) su ovdje toliko narasle, da su postale jedina vrsta kormorana na svijetu koje ne mogu letjeti.
Oko 95% arhipelaga pripada Nacionalnom Parku Galapagosa, a ljudi, njih oko 14.000, naseljavaju 4 veće i nekoliko manjih zajednica.
Gotovo je nemoguće pisati o Galapagosu a ne spomenuti i Charlesa Darwina koji je na ostrvima proveo samo pet sedmica na kraju svoje petogodišnje turneje oko svijeta, te u tih par sedmica postavio temelje svog učenja koje je u potpunosti promjenilo biološku sliku svijeta.
Kada je Darwin stigao do ostrva Galapagos u septembru 1835. godine, bio je jako iznenađen činjenicom što na ovoj udaljenoj pustoj lokaciji uopšte ima živih bića. Izbrojao je sve biljne vrste i otkrio da ih ima samo 225 (za razliku od Ekvadora koji je imao 20.000 biljnih vrsta), od kojih je polovina bila endemska. Takođe, zabilježio je da su mnoge vrste imale daleke rođake na južnoameričkom kopnu, što je značilo da su nekako morale dospjeti do udaljenog ostrva.
Što se tiče životinja, na ostrvu prvobitno nije bilo ni sisavaca ni kukaca, a Darwin je uglavnom nailazio samo na gamzove i ptice. Očita sličnost sa gmazovima i pticama sa južnoameričkog kopna uvjerila je Darwina da su one morale doći sa kopna. Odsustvo vodozemaca, kukaca i kopnenih sisavaca bio je jasan dokaz da su ovdje kopnene životinje stigle na prirodnim splavovima, s obzirom da vodozemci, kukci i kopneni sisavaci nikada ne bi preživjeli put od 1000 km bez zaštite na otvorenom moru, jer bi ih Sunce jednostavno spržilo.
S druge strane, gmazovi zaštićeni izuzetno otpornom kožom ovakvo putovanje mogu daleko lakše podnijeti. Bez ikakve sumnje, ovo je i razlog zašto na ostrvu živi 21 vrsta gmazova. U Darwinovo vrijeme, Galapagos je pružao sigurno utočište stotinama hiljada gmazova, a danas se taj broj sveo na svega 10.000.
Životinje poput pingvina, morskih lavova i kornjača su mogle lakše stići do otoka uz pomoć morskih struja, a pticama, kao i mnogim biljnim vrstama, putovanje je olakšao vjetar koji se kretao u ovom smjeru. Sitne životinjice i insekti stigli su na otok najvjerovatnije zakačeni za perje ptica, kao slijepi putnici.
Darwinova istraživanja na Galapagosu dovela su do revolucionarne teorije o porijeklu vrsta, a konačni ključ evolucije dale su Darwinove zebe, čak iako ih on uopšte i nije spomenuo u svom djelu.
Galapagos je istinska nepredvidiva divljina, puna jedinstvenih životinjskih i biljnih vrsta koje su se razvile bez utjecaja ljudi. U nastojanju da se otoci očuvaju istim kao što su bili prije nekoliko stoljeća, Galapagos je proglašen svjetskom kulturnom baštinom UNESCO-a.
(pixelizam.com)