Dok ljudi nisu zagospodarili prostranstvima današnje Italije čitavu teritoriju države naseljavali su mrki medvjedi, apeninski vukovi, divokoze i mnoge druge životinjske vrste.
Dok ljudi nisu zagospodarili prostranstvima današnje Italije čitavu teritoriju države naseljavali su mrki medvjedi, apeninski vukovi, divokoze i mnoge druge životinjske vrste.
Za samo nekoliko vjekova usljed lova i krčenja njihovih staništa gotovo su potpuno istrijebljeni.
Godine 1923. Osnovan je nacionalni park Abruco u istoimenoj pokrajini na jugu Italije sa namjerom da se ove divne životinje zaštite od potpunog istrjebljenja. To je dalo rezultate; površina koju divljač naseljava sa svega pet km kvadratnih porasla je na 440 km2 koliko iznosi teritorija zaštićenog prirodnog gazdinstva a 
njihova populacija se brojčano uvećala.
Prirodne odlike Parka
U okviru područja zaštićeg od strane države našao se prelijep kršovit i surov planinski predio čiji se vrhovi izdižu iznad 2.000 m nadmorske visine. Kroz park protiče živopisna planinska rijeka Sangro. Reljef je ispresijecan brojnim uskim klisurama i širokim dolinama a apeninska planinska sela uljepšavaju i upotpunjuju ambijent netaknute planinske prirode
Oko 70 odsto teritorije nalazi se pod šumama. Dominira bukova šuma 
prošarana stablima javora i platana. U jednoj bočnoj dolini jezera Baleta Vilea rastu očaravajuće mračne šume evropskog crnog bora, vrsta koja se danas može pronaći samo na nekoliko mjesta u čitavoj Evropi. Na većim visinama mogu se sresti planinski borovi, iznad kojih se na pojas žbunja nastavljaju planinske goleti.
Tu na vrhovima, iznad šumske granice raste preko 200 vrasti biljaka, mahom trava i planinskog cvijeća. Lokalni mještani napasaju svoja stada ovaca i koza na ovim bogatim livadama tokom ljeta, dok ih zimi spuštaju u sela zbog surove planinske klime. Meso i mlijeko ovih životinja na velikoj je cijeni zbog kvalitetne ishrane na pašnjacima Abruca. Zaljubljenici u cveće kreću u pešačke ture ovim krajevima samo da bi pronašli „gospinu papučicu“, prelijepu vrstu orhideje koja cvjeta svake druge godine.
Zaštićene životinje Parka
Stidljivi mrki medvjedi najpoznatiji su „stanovnici“ ovih predjela. Od svega nekoliko jedinki koliko ih je bilo preostalo danas se njihova populacija broji u stotinama pa i hiljadama. Krupniji primjerci mogu dostići i preko 200 kg težine. Uprkos tome, ne može se reći da predstavljaju realnu prijetnju turistima i mještanima. Prvenstveno zbog toga što su veoma oprezne, plašljive i stidljive životinje. Samo najsrećniji dobiju priliku da ih ugledaju uživo ali su zato tragovi njihovih aktivnosti vidljivi po čitavoj oblasti. Lokalno stanovništvo nikada nije uspjelo da ih zavoli, zbog tendencije da im kradu stoku ili nekako drugačije nanose štetu njihovim posjedima. Tihi rat između njih je prekinula italijanska država tako što je se obavezala da nadoknadi svaku štetu koju medvjedi naprave seljacima.
Zaštitu koju uživaju još su bolje iskoristili prelijepi apeninski vukovi. Višedecenijska zabrana lova na njih doprinijela je da se njihova populacija znatno uveća i da se rašire sve do južnih Alpa.
Za razliku od vukova i prije svega medvjeda zasebna vrsta divokoza koja živi ovdje mnogo je manje plašljiva. Posljednje krdo ovih životinja sa oko 1.000 jedinki živi u predjelu Nacionalnog parka i planinari imaju česte susrete sa njima. Jeleni, srne i vidre samo su još neke od nekada ugroženih i skoro istrijebljenih vrsta koje ponovo gospodare ovim prelijepim predjelima na južnom dijelu „čizme“.
Uvjerite se i sami u ljepotu Nacionalnog Parku Abruco:
Zanimljiva geografija