Fotograf koji je odlučio da leti nad najsurovijim pustinjama na svijetu pratio je trag pješčanih nanosa.
Fotograf koji je odlučio da leti nad najsurovijim pustinjama na svijetu pratio je trag pješčanih nanosa.
Svoju prvu lekciju o formiranju pješčanih dina naučio sam 1998. godine na ekspediciji po Sahari. Da bih napravio snimke iz vazduha ovog nepristupačnog dijela svijeta, naučio sam da upravljam motorizovanim paraglajderom, koji spada u najlakše i najsporije letjelice na svijetu. Težak je nešto manje od 45 kilograma, a najveća brzina mu je oko 50 km na čas. I nema točkove.
Dakle, savladao sam vještinu letjenja (i slijetanja) paraglajderom. Ali nisam znao da će mi trebati još jedna vještina da bih preživio u Sahari, a to je čitanje pješčanih dina. Kao što mornar po pjenušavim krestama na talasima zna da nadolazi bura, tako sam i ja morao da naučim da predviđam nevidljive vazdušne struje koje obrazuju dine. Da o tome nisam vodio računa, upao bih u turbulenciju ili bih se čak srušio i poginuo.
Sahara je sva ispresijecana bezbrojnim nizovima dina zvanim barhan. Ta riječ znači „polumjesečasta dina” na svim turkijskim jezicima istočne Evrope i srednje i sjeverne Azije. Ja sam se za njih zainteresovao dok sam čitao knjigu Ralfa Bagnolda, britanskog oficira koji je bio pionir motorizovanog prevoza kroz Libijsku pustinju 1920-ih i 1930-ih godina. Bagnold je barhane opisao kao živa bića – kreću se, umnožavaju, održavaju strukturu i prilagođavaju je svom okruženju. Pomislio sam da bi bilo interesantno fotografisati ih iz vazduha.
Ali najprije treba stići do dina. Krećem na put sa Francuzom Alanom Arnoom, šampionom motorizovanog paraglajdinga. Računam da ću uz njegovu pomoć letjeti bezbjedno. Da bismo stigli do barhana treba nam četiri dana vožnje džipom, od N’Džamene, glavnog grada Čada, pa dalje na sjever. Zajedno sa nama putuje i pijesak od koga se formiraju dine, seleći se na zapad iz Egipta i Sudana. Upravljamo se prema jednoj staroj francuskoj mapi, na kojoj su dine ucrtane kao polukružne zagrade usmjerene u pravcu vjetra.
Ni ne slutim kakve nas teškoće očekuju. Kao ni koliko dine mogu da budu zavodljive. Otkako sam prvi put poletio nad pustinjom postao sam opčinjen njome i evo, od tada već 15 godina idem po svijetu i slikam najnemilosrdnije pustinje.
Stižemo do depresije Murdi, a moj saputnik mi saopštava lošu vijest. Vičući na sav glas da nadjača oluju, Alan mi kaže da po ovakvom vjetru čak ni on ne može da leti. Vozimo se po prostranom kamenitom basenu sve dok ne naiđemo na jedan 15 metara visoki barhan da nam pruži kakav-takav zaklon tokom noći.
Budimo se prije zore. Na grebenu dine vjetar se smirio i pretvorio u povjetarac. Uzlijećem u svanuće, otisnuvši se niz vjetrovitu stranu dine. Pošto dostižem visinu od 150 metara, osjećam se kao insekt koji leti nad ogromnom pokretnom trakom u fabrici peciva. Dokle god pogled dopire prostiru se barhani, negdje spojeni, negdej razdvojeni, negdje razgranati.
Ubrzo me hvata nervoza. Vjetar je mnogo brži od mene, pa me gura unazad. To je kao da plivate uzvodno uz rijeku, u susret struji koja je brža nego što vi možete da plivate. Za pilota to je zastrašujući osjećaj. Ne možete da vidite šta je iza vas, a kad sletite, imate 45 kila na leđima i veliko jedro nad glavom koje vjetar gura unatraške.
Bliže zemlji vjetar je usljed trenja sporiji, naročito ujutru. Zato se spuštam na 15 metara iznad vrhova dina da bih mogao da nastavim. Poslije jedno sat vremena, čak i na tako maloj visini, vjetar počinje da jača i da se kovitla. Sunce zagrijava tamno tlo i stvara klobučiće toplog vazduha koji se diže i remeti ravnomjerno strujanje vjetra iznad površine. Kad se popnem na veću visinu da bih ugledao naš logor pod dinom, počinjem da letim niz vjetar umjesto nasuprot njemu i odjednom se krećem brže od 110 km na sat, što je opasna brzina. Okrećem se u susret vjetru i lebdim poput zmaja 60 metara iznad logora. U tom trenutku Alan zuji ispod mene. Bojim se da sletim po takvoj oluji, pa čekam da vidim šta će šampion da uradi.
On čita dine kao otvorenu knjigu. Vjetar šiba iznad grebena dine, a zatim se vraća. Svaki pokušaj sljetanja blizu naših vozila, parkiranih u unutrašnjem luku dine, bio bi smrtonosan. Paraglajder je naduvano krilo, usljed turbulencije vazduha mogao bi da se izduva i zgužva. Zato je sljetanje s vjetrovite strane bolje rješenje, ali bi nagli udar vjetra mogao da nas odbaci natrag u vazdušni vrtlog – i eto belaja. Vidim kako Alan pravi mudar izbor i slijeće na šljunkovitu zaravan pored dine, izbjegavši turbulenciju. Ubrzo se i ja spuštam pored njega.
Od Alana sam naučio važnu lekciju o čitanju vjetrova. A posle 26 letačkih ekspedicija nad pustinjom, imao sam mnogo prilika za usavršavanje. Otkrio sam da je nad dinama najlakše i najljepše letjeti u mirne rane jutarnje sate.
Isto tako, naučio sam da budem strpljiv i da pažljivo biram godišnje doba. U Sahari, na primjer, jesen je najbolja jer su vjetrovi relativno slabi i nije velika vrućina.
Još uvijek se bojim pješčanih oluja, koje umiju da naiđu gotovo bez ikakve najave. Naučio sam čak i kako da sletim kad počne oluja, što prije i što je brže moguće. Sa letjelicom koja leti brže nego što ja mogu da trčim, naučio sam i da su dine moje prijateljice. Mekane su i uvijek pokazuju bezbjedan pravac sljetanja. Ne treba ti meteorolog da ti kaže u kom pravcu vjetar duva kad imaš dine da te obavijeste.
Utvrdio sam nekoliko jednostavnih pravila. Najmanje dine su najosjetljivije na vjetar, pa njihov smjer istovremeno ukazuje i na smjer vjetra. Ako je ikako moguće, treba sletjeti sa sunčane strane dine. Strane u sjenci obično imaju silazne vazdušne struje, pa možete pasti kao kamen. Sigurnije je letjeti nad bijelim nego nad tamnim pijeskom. Tamni pijesak apsorbuje toplotu, a zatim je ispušta u velikim klobucima vazduha. Kada vjetar nosi pijesak sa grebena dina, najbolje je ostati na zemlji. I najzad, uvijek je bolje biti na zemlji i željeti da si u vazduhu nego obrnuto: biti u vazduhu, a željeti da si na zemlji.
Autor: Džordž Stajnmec