Kada iz Andrijevice pođete dalje na zapad Crne Gore, dolazite do Plava i Gusinja, takozvanih “Bisera Prokletija”, u dio koji je zbog raznoraznih događaja u bliskoj i davnoj istoriji, ostao “sakriven” u zagrljaju planina.
Kada iz Andrijevice pođete dalje na zapad Crne Gore, dolazite do Plava i Gusinja, takozvanih “Bisera Prokletija”, u dio koji je zbog raznoraznih događaja u bliskoj i davnoj istoriji, ostao “sakriven” u zagrljaju planina.
Sreća je da priroda nije narušena čovjekovim djelovanjem, a nesreća što je ta izolovanost uticala na ekonomsku nerazvijenost. Bilo kako bilo, ova oblast je trenutno jedna od najlepših turističkih destinacija na Balkanu za sve iskrene ljubitelje prirode.
Crnogorske Prokletije samo su jedan dio ogromnog planinskog masiva koji se svojim većim djelom prostire na teritorij Albanije. Vijenac se pruža pravcem jugozapad-sjeveroistok, od zetske kotline u Crnoj Gori pa sve do Šar planine u Makedoniji.
Samo ime Prokletija implicira nepristupačnost predjela i veoma slikovito opisuje ovdašnju prirodu i njene ćudi koje nimalo nisu naklonjene čovjeku.
Tragovi i ostaci najveće glacijacije u Evropi posle Alpske (otud i naziv Albanski Alpi), kao retka prirodna vrijednost, predstavljaju svojevrsnu estetsku atrakciju i planinarsko-visokogorski izazov.
Oštri i nazubljeni grebeni, nepristupačni vrhovi, duboki cirkovi, strme, gotovo vertikalne litice, brojna izvorišta rijeka i potoka neki su od geografskih atributa kojima je priroda nesebično darovala ovaj predio.
Jedna od polaznih tačaka za planinarenje ovim predjelom je dolina Grebaje u kojoj su smještena dva planinarska doma, mali kompleks katunskih bungalova sa smještajem za tridesetak gostiju, kao i nekoliko vikendica.
Živopisna dolina Grebaje je pravi planinski raj. Do pedesetih godina prošlog vijeka Grebaja je bila zabranjena vojna bezbjednosna zona, pa je pristup bio ograničen. Posle toga, grupa planinara iz Beograda pod vođstvom Branka Kotlajića, otkriva ljepote doline i ode.
Dolina je okružena velikim brojem vrhova od kojih se izdvajaju par tehnički najzahtjevnijih - Očnjak i Ljuljaševića karanfili. Pravi užitak za sve ljubitelje hajkinga mogu da budu fizički i tehnički manje zahtjevni vrhovi Volušnica (Maja Cat), Popadija, Talijanka, Karaula i mnogi drugi.
Osim Durmitora, ostale planine u Crnoj Gori su oskudno obilježene, a na nekim dionicama planinarskih markera uopšte ni nema, pa je iz Grebaje preporučeno da se krene sa vodičem ili sa nekim ko nije prvi put u ovom kraju. Treba imati u vidu da ni u Gusinju ni u Grebaji nećete moći da kupite mapu sa obilježenim planinarskim stazama i znamenitostima koje treba vidjeti.
Pošto je naša grupa sastavljena od ljudi koji na svojim poslovima veći dio vremena provode pred računarima ili u kolima, i kako se nismo baš fizički spremili, odlučili smo da samo “prošetamo”, a da zahtjevnije vrhove (Očnjak, prije svih) ostavimo za sljedeći susret.
Odabrali smo kružnu turu na suprotnoj strani od Očnjaka i Karanfila tako da sve vrijeme imamo fenomenalan pogled na pomenute vrhove. Naša se ruta kretala stazom od doma planinarskog društva “Radnički” (Beograd), kroz šumu do udoline Volušnica pa odatle na vrh Maja Cat odakle je pogled na vrhove sa zapadne strane doline (Očnjak i Karanfile) najbolji.
Obodom cirka nastavili smo ka obližnjim vrhovima Popadija i Talijanka preko kojih prolazi granična linija između Crne Gore i Albanije. Predio je prekriven pašnjacima, stadima ovaca i grmovima borovnica i šumskih jagoda. Zamislite reklamu za mliječnu čokoladu i imaćete prilično tačnu predstavu kako to izgleda.
Zanimljivo je da se lokalni stočari gotovo uopšte ne obaziru na granicu, već za svojim svrhama idu tamo-amo kao što to vjerovatno čine već vjekovima unazad.
Dokle kod pogled seže (a seže daleko) vide se oronuli ostaci nekadašnjih katuna. Pogled sa Talijanke predstavlja pravu poslasticu za svakog istinskog zaljubljenika u prirodu.
Nevjerovatno, ali na ovom zabačenom mjestu sve vrvi od ljudi. Sreli smo najmanje 20 onih koji čuvaju ovce ili beru borovnice. Koliko li je bilo živo na ovim pašnjacima u doba kada su pomenuti katuni bili u funkciji?
Sa Talijanke smo se, prolazeći pored prelepog potoka i vodopada, ponovo spustili na stazu koja vodi do planinarskog doma. Voda koja izbija iz planinske stene je hladna, bistra i krajnje osvežavajuća.
Ova ruta je jedna od najlakših i tehnički najmanje zahtjevnih, ali zato ni malo ne zaostaje ljepotom za nekim drugim stazama koje vode iz Grebaje. Rute koje vode prema zapadnim vrhovima su zahtjevnije, spadaju u domen visokogorstva i odlikuju se drugačijom vrstom ljepote - onom surovom, romantičarskom, koja čini da čovjek odjednom postane svjestan svoje malenkosti nasuprot moći prirode.
Posle cjelodnevne šetnje po planini iscrpljeni smo i umorni. Odabrali smo noćenje u katunu-bungalovu koji posjeduje udobne krevete i kupatilo sa toplom vodom. Smještaj je koštao 8 EUR za noć, ali oni sa plićim džepovima imaju mogućnost da na uređenom prostoru podignu šatore, za šta treba izdvojiti 2 EUR po osobi.
Postavljanje šatora na obližnjim livadama, ili kod planinarskog doma neće vas koštati ništa. Odnos prema posjetiocima, kao i sama usluga je onako tipično crnogorska (verujem da oni koji su posjećivali crnogorsko primorje znaju šta se pod ovim podrazumijeva).
U tom domenu se domaćini moraju mnogo više potruditi ako žele razvoj turizma i prosperitet svoga kraja. Već odavno postoji ideja da se Crnogorske Prokletije zaštite kao nacionalni park. Kada će do toga doći – pitanje je.
Svakako treba zaštititi ove ljepote od pogubnog ljudskog uticaja, ali ne bi trebalo proglasiti područje nacionalnim parkom samo da bi se ubirale takse. Bilo kako bilo, za nas je dolina Gerbaje pravo otkrovenje i sigurni smo da ćemo se još mnogo puta vraćati.
(b92.net)