Klimatske promjene na planeti uslovljavaju stvaranje sve više oblaka koji su prije bili rijetkost poput tubularnih i lentikularnih oblaka koji privlače pažnju zaljubljenika u NLO-e.
Klimatske promjene na planeti uslovljavaju stvaranje sve više oblaka koji su prije bili rijetkost poput tubularnih i lentikularnih oblaka koji privlače pažnju zaljubljenika u NLO-e.
Godine 2009. nauka je morala priznati novu vrstu oblaka, tačnije olujne undulatuse asperatuse, a čini se da atmosferske prilike postaju sve interesantnije jer se Internet sve više puni slikama oblaka koje izazivaju strahopoštovanje, riječ je o mammatusima.
Nebeske grudi i promjene u planetarnoj atmosferi
Mammatusi ili mammatokumulusi (nebeske grudi ili oblaci dojke) su u zadnjih nekoliko godina postali najpoznatiji atmosferski fenomen koji mnogi očevici povezuju s olujnim grmljavinama iako uglavnom nastaju tek nakon što se vremenske prilike počnu smirivati. Najčešće se snimaju nad Prerijom SAD-a, nakon što se hladni vazduh, pun ledenih kristala, naglo počne spuštati prema tlu. Tipični izgled, po kojima su mammatusi dobili ime, nastaje tek onda kada se ledeni kristali počnu topiti i kondenzovati na nižim visinama stvarajući kružne vrtloge u bazama masivnih oblaka.
Jedna od pikanterija je i ta da se ovi veličanstveni oblaci mogu oblikovati i u područjima s puno vulkanskog pepela.
Mammatusi su indikator nadolazeće oluje ili pak tornada. Zbog prirode snažnog kretanja vazduha unutar ovih oblaka, piloti ih zaobilaze u velikom luku.
Često se zna dogoditi da formacije različitih mammatusa koji su dugi i po nekoliko stotina kilometara, kada se stvaraju na području vulkanskog pepela mogu svijetliti po noći, poput ostalih noktilucentnih oblaka.
Jedna vrećasta tvorevina mammatusa može imati promjer od pola kilometra, no u zadnje vrijeme nad SAD-eom su se snimili primjerci dijametra od jednog do tri kilometra. Ovakvi oblaci uglavnom ostaju vidljivi po 15-tak minuta, no najuporniji mammatusi su „preživjeli“ i po nekoliko sati. Životni vijek jednog mammatusa zavisi od topljenja leda, dok god led polako propada prema tlu, oblaci će imati oblik „dojke,“ nakon topljenja leda oni se raspršuju i preuzimaju osnovnu formu oblaka iz čije su baze nastali.
Za sada su poznati brojni mehanizmi nastajanja mammatusa, ali uključuju brz prodor hladnog vazduha s velikim kristalima leda prema tlu. Nažalost, nije sprovedena povezana koja bi objasnila nastanak mammatusa i zbog čega se u zadnjih nekoliko godina količina velikih kristala leda konstantno povećava u planetarnoj atmosferi zajedno s brojem velikih mammatusa.
Nova “stara” pojava
Po nekim zapisima mammatusi su prvi put spomenuti krajem 16. vijeka u zapisima iz Engleske, a zvaničnu klasifikaciju su dobili 1896. godine u prvom izdanju Internacionalnom atlasu oblaka, iako se tada tvrdilo da su ovi oblaci vrlo rijetka pojava koja je do tada viđena samo nad sjevernim dijelovima Europe, južnim dijelovima Kanade te centralnim i sjevernim dijelovima SAD-a. U zadnjih desetak godina mammatusi su od rijetkosti postali svakodnevnica nad već spomenutim predjelima.
(matrixworldhr.com)