Od vajkada je zbog obilja padavina, neregulisanih vodotokova, samog geografskog položaja, (što su poznate specifićnosti komplikovanog kraškog terena), prostrano Nikšićko polje (67 kilometara kvadratnih) plavljeno i predstavljalo ne samo lokalni već i problem mnogo većih okvira, pišu Nikšićke novine.
Od vajkada je zbog obilja padavina, neregulisanih vodotokova, samog geografskog položaja, (što su poznate specifićnosti komplikovanog kraškog terena), prostrano Nikšićko polje (67 kilometara kvadratnih) plavljeno i predstavljalo ne samo lokalni već i problem mnogo većih okvira, pišu Nikšićke novine.
Posebno su bili ugroženi mještani Prekovođa (jugozapadnog dijela polja sa pobrđem), pogotovu živalj tih sela diljem krupačkog polja zbog paralisanosti svih aktivnosti, jer su poplave tamo najduže trajale.
Još tridesetih godina minulog vijeka obavljeni su hidro-melioracioni radovi, koji su sa onakvom tehnikom ipak bili programirano- privremenog karaktera. Po oslobođenju zemlje ubrzana industrijalizacija i elektrifikacija nametnula je konačno rješenje ovog složenog, do tada nerješivog problema. Nedovoljna izdašnost tokom ljeta „ukroćenih voda“ za HE Glava Zete i Perućicu, činili su budući radikalni zahvat urgentnim. Efikasnim vladinim planom „napadnuta“ je Moštanica sa svim svojim pritokama, glavna rijeka ovog djelimično močvarnog polja, koje je na pojedinim mjestima bilo pravo kaljužište, zbog malog nagiba terena, slabog oticanja vode i obimnog barskog rastinja.
Krupačko polje je na sjeveru oivičeno brdima Jaklja i Kuline, na zapadu planinom Zlom gorom, na jugu Golim brdima, dok mu se otvoreni istočni i jugoistočni dio nastavlja na Kapino polje. Odsječeno je moćnom i dugom (1.480 metara) branom, postavši dno vještačkog jezera od 42 miliona kubika vode, površine 5,7 kilometara kvadratnih. Ono je zauvijek zarobilo veliki dio toka Moštanice, a sav njen tok od brane- mimo starog korita, manjim dijelom je kanalisan, a mnogo većim- tunelom, usmjeren u zetski kanal, blizu Studenaca. raseljene su stotine porodica koje su bivstvovale u zoni potapanja, na što i danas mleđe naraštaje podsjećaju pozide, najčešće od suvomeđe, koje se ukažu i pomalo sablasno djeluju za vrijeme niskog vodostaja.
Kako je mijenjana topografija, ali i mikroklima ovog terena, dobro se sjećaju neki od rijetkih živih neimara ovoga zamašnog poduhvata, kojeg je projektovao inženjer Bogdan Raičević iz beogradskog „Energoprojekta“.
NaObrad Gajić, radnik „Elektrosrbije“ na izgradnji brane je bio od početka radova.
“Tačnije od 4. maja 1954. godine, do 1956. godine kada su na naše mjesto došli radnici GP „Crna Gora“ iz Nikšića. Smješteni smo bili u radničkim barakama gdje se sada nalaze velike i brojne topole, kojih tada nije bilo. Kamen smo dovozili sa obližnjihh imanja, a iliovaču iz samog polja. Ona je, kako su isticali stručnjaci, bila mnogo važna za formiranje brane. Prvo sam traktorom vukao kamen po brani, a poslije vozio teretnog Opela od tone i po. Razvozio sam i radnike iz grada. Tehnika je bila vrlo primitivna, ma nikakva, a nedostajalo je i sručnog kadra. To je vjerovatno današnjoj omladini teško razumljivo, ali i sa takvom opštom oskudicom, jezero se formiralo i ako su pojedini sumnjali da će biti tako. Posao je odlično urađen jer se radilo vrlo odgovorno. Dosta toga radilo se na golu snagu, na mišiće, znači čisto fizikalisanje, takav najteži rad često je bio djelotvoran. Moram reći da je drugarstvo bilo na visini, posebno se sjećam Vidoja Šipčića, Gojka Janjuševića i Ljuba Dajovića”, navodi on.
Živo je sjećanje i penzionera „Elektroprivrede“ Moma Gezovića, tada građevinskog tehničara „Gornje Zete“, koji je bio jedan od rukovodilaca na ovom radilištu, a za veliko angažovanje na odgovornim radnim zadacima, čuli smo uz još devet kolega, nagrađen je medaljom rada.
Svi ti radovi obavljani su vrlo primitivno. Bilo je otprilike dvije stotine konja sa kordama (drvena kolica, koja su vukli konji). Gline je bilo u izobilju po polju, tako da su oni to dopremali i od nje smo formirali nepropusno jezgro brane, koje je sa obje strane dodatno zaštićeno izuzetno stabilnim, krupnim i kvalitetnim kamenom sa obližnjih majdana. Poslije kordaša došao je drugi način rada sa glinom.
Poslove sa kamenom izvodili su odlični majstori, zidari građevinskog preduzeća. Na tom velikom radilištu bili su još angažovani i radnici „Geosonde“ i GP „Prvoborac“. Uzorke gline i ostalog materijala kontrolisali su stručnjaci iz geo-mehaničke labaratorije, i po njima smo se upravljali. Tražena je vlažnost od 18 odsto, pa smo čak imali i sušaru. Sam kubik te gline težio je 1.800 kilograma. Sve se to nabijalo specijalnim ježevima. Uz njih smo imali i francuske mašine – albarajere, koje su bile opterećene betonskim pločama od 50.000 kilograma, radi većeg pritiska na nabacani materijal. Pomenuo bih i to da, kada smo visinu brane povećali za jedan metar, dobili smo cijelih 10 miliona kubika vode. Tom prilikom nadvišen je i proširen veliki betonski prag kod zatvaračnice. Moralo se sve to dobro pratiti i usklađivati, kako se zbog nemara, voda ksnije ne bi osvetila“.
Srećom to se nije desilo, vodotoci su stavljeni pod kontrolu poslije herojskog rvanja sa prirodom. Dobijene su dragcjene rezerve potencijalne energije.
Kako su se zajezerile vode Moštanice i njenih pritoka: vrela Poklonci, Krupačkog oka, Žabice, Zmijanca, Matice, Krnjače i drugih neznanih potočića širokog polja, kada je posljednji kamen ugrađen u branu, kada je spuštena teška ustava na zatvaračnici, prisjeća se penzioner Gojko Glušac (78).
„Išli smo par puta nas nekoliko drugova da vidimo kako se odvija taj fenomen stvaranja jezera. Bilo nam je zanimljivo i to kao je jedan proplanak postajao ostrvo. Mještani i mi nazivali smo ga „Zmijsko ostrvo“. Čak je jedan iz našeg društva, Luka Marunović, i hvatao zmije. Sjećam se i „koćete“ (kolijevke), koja se nazirala iz još uvijek plitke vode, a sve je to za nas bila teška slika, i ako je ona još uvijek bila prazna. Ipak radovali smo se kao djeca, jer smo svakog dana mogli sve više da plivamo u stajaćoj vodi. Dolazili smo čamcima i primjećivali najezdu zmija kao se povlači od nadolazeće vode. Osjetili smo tugu i kod mještana, što zauvijek ostaju bez voljenih ognjišta, tako da nam je, i pored radosti zbog plivanja, bilo dosta teško zbog potpunog potapanja toga, redovno vodoplavnog kraja. Ne znam tačno koliko je to trajalo, možda mjesec – dva, bilo je prilično toplo, ljetnji period, 1960. godina“, priča on.
Akumulacija Krupac, od samog formiranja, ima i značajanu rekreativnu funkciju .To je posebno unaprijeđeno uređenjem plaže, koja je svečano otvorena 13. jula, davne 1971. godine.
I kao da se priroda, pripitomljena snagom čovjekove želje za opstankom, tako iskupljuje, zbog ogromnih patnji koje je ljudima ovog prostora, vjekovima i vjekovima, sve do formiranja jezera, nanosila. Oni mlađi, koji ja potopljeni krajolik bio nepoznat, mogli su ga ljeta, 1981. bez žurbe upoznati, prepješačiti, jer je sva voda bila ispuštena, samo je nedaleko do zatvaračnice bio ostavljen tzv. biološki minimum, veličine, otprilike, dva olimpijka bazena.
Foto i tekst: Nikšićke novine
Piše: Mladen Kuček