18
Mon, Nov

U Crnoj Gori

 

Orjen je najviša subadriatička planina dinarskog orogena

 

Orjen je najviša subadriatička planina dinarskog orogena

Orijen2Sa 1894 m Zubački kabao je najviši od ukupno 6 vrhova iznad 1800 m. Kao jako krševita planina, Orjen je bezvodan, iako prima prosječno 4762 mm padavina godišnje i spada u najkišovitije oblasti u Evropi. Orjen se sastoji od nekoliko paralelnih lanaca koji se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Između lanaca su duboki dolovi kao Reovački do, Duboki do, Dobri do i Ubaljski do. Oni su glacijalni dolovi, koji pored dužina od nekoliko kilometara dostižu značajne širine od 2 km. Reljef Orjena je izrazito glaciokarstnog karaktera, što je matični supstrat veoma čistog krečnjaka, a glacijacija je ovde bila izuzetno snažna. Ledena kapa je u vrijeme glacijala dostizala veličinu od 150 km². Glečeri su silazili sa svih strana Orjena, a najznačajniji su bili glečeri prema Risnu i Dragaljskom polju, dok je jedan lednik sišao i u Dobri do. Sjeverna strana Orjena se zove Bijela gora. Najizrazitiji je visokoplaninski predio koji je prekriven visokim bukovo-jelovim šumama.

Orjen je najviša planina primorskog dinarskog orogena. Termin je definisao njemački geograf Trol.

Na Orjenu je vegetacioni alpinski prostor formiran na svim većim vrhovima i grebenima. Solifluvidijalne procese, kao posljedice dnevnih zaleđivanja i odleđivanja zemljišta, su zapažene uglavnom na sjevernim stranama Jastrebice, Buganjske grede, Reovačke grede, Pazue i u Pavlovačkom dolu ispod Zubačkog kabla. Sipari su najmarkantnije posljedice tih procesa. Visina planine, koja dostiže apsolutnu vrijednost od 1893 m, a relativnu od 650 m na horizontalnoj daljini od 1 km, takođe bi odgovarala za svrstavanje Orjena u visoke planine.

 

Pogled sa OrjenaGlacijalni tragovi

Jedino što bi Orjenu oduzelo to priznanje je nedostatak glečera. Poznato je da glečeri na Balkanu ne postoje. Međutim, prije 20.000 godina, u periodu ledenog doba — Virma, glečeri su postojali. Glečeri su oblikovali svojom velikom masom i energijom planine poput Prokletija, Durmitora, Pirina, Rile, Prenja i Orjena. Veliki njemački geograf Penk (učitelj Jovan Cvijić) je 1899. ustanovio da je Orjen za vrijeme pleistocena ležao 700 m iznad snježne granice. Tako su se razvili veliki glečeri, koji su silazili do samog ruba Boke kotorske. Glečeri su ostavili niz tragova kao što su cirkovi, morene, valovi i metamorfne stijene. Glečerski valovi formirani su u Reovačkom i Dobrom dolu. Imali su dužinu od 10 km i završavali su se velikim terminalnim morenama. Subrin amfiteater je po geomorfološkoj evoluciji specifični cirk lavinskog tipa. Takvih danas ima u zapadnim Alpima, Kavkazui Himalajima.Prema istraživanju orjenske glacijacije, ledena masa je dostigla veličinu od 150 km² i debljinu do 350 m. Djelovanje lednika je najuočljivije u ljutom izgledu izrazito glacijalno oblikovanog vrha Orjena. Nekadašnji glečeri i danas utiču na ekologiju Orjena.

Ledeno doba je imalo još jednu veliku posljedicu. Za više od 2 miliona godina koliko je trajalo, izmijenio se živi svijet. Biljke i životinje, koje se nisu mogle prilagoditi teškim uslovima promjene klime, su isčezle. Tako živi svijet na Orjenu još uvijek nosi pečat dobijen u vrijeme glacijacije. To je razumljivo ako se ima u vidu da se ledeno doba završilo samo prije 10.500 godina. Zadnji glečer se sa Orjena povukao prije 15.000 godina. Ostale su neke biljke koje su inače iz arktičkih krajeva našle utočište na najvišim vrhovima. Takvi glacijalni relikti nađeni na Orjenu su lat. Druas octopetala (rijetko na Jastrebici), lat. Leontopodium alpinum (naveden u literaturi), lat. Hieracium villosum, lat. Betula pendula.

Karst


Prvo, današnje suptropske klimatske prilike, koje vladaju na Orjenu, ne dozvoljavaju mogućnost formiranja drenažnih sistema sa manjim i većim vodotocima. Cio vodeni talog ponire i gravitacijskom snagom se spušta u dubinu do barijernih slojeva, jer je kompletna stijenska masa u potpunosti karstifikovana. Posljedica je zemljišna aridnost predjela.Činjenica je da Orjen pripada rejonu sa najizraženijim vantropskim karstom. Ovakav kvantitativno i kvalitativno razvijeni karst ima »nepovoljne« osobine:

  • Drugo je spori i slabi razvitak tla. Ako se izuzme crvenica, koja je fosilnog karaktera i formirana je pre nekoliko miliona godina, na kompaktnom krečnjaku pod suptropskom klimom dubljih zemljišta nema. Samo kad dođe do jačih translokacija poput klizanja, nađu se i duboki slojevi zemlje. Čisti krečnjak sa više od 95% CaCO³ kao dinarski, ne dozvoljava da rezidualni minerali, kojih ima jako malo, ostaju kao neorganična baza u zemljišnoj evoluciji.

Orijen3Zemljište

Ako početni supstrat nije kompaktna stijena, nego poput sipara ili nanosa sastavljen od izlomljenog kamena pedogenesa, ima i poput čistog krečnjačkog supstrata bolje uslove. Takvih nanosa na Orjenu ima tamo gdje su bili glečeri. Morenski nanosi ne karstifikuju, a kapilarno i adsorpcijarno drže znatne količine vode. Razlog što morene ne karstifikuju je u velikoj primarnoj poroznosti, što uslovljava da se korozivni procesi koji stvaraju pravi karst poput škrape, jame i itd. ne mogu formirati. Nesumnjivo su morene najbolje baze pedogenske evolucije na karstu.

Na Orjenu visoke šume rastu isključivo na takvim supstratima. Nekadašnja, doduše borovima pošumljena morena kod sela Kameno spada u ovakve lokacije, ali i sve ostale morene svih 17 orjenskih glečera, od kojih je samo u Vrbanjskom polju silazilo 4. Na ostalim primorskim planinama ovakvo zaleđivanje je, pored Orjena, zastupljeno samo na Lovćenu, doduše u manjoj mjeri.

Ostalo zemljište je jako skeletirano i pripada planinskim crnicama (buhavica, rendcine). Planinske crnice bogate su humusom. Zbog plitkosti, nisu povoljne za šume. Laboratorijske analize orjenskog zemljišta pokazale su da zemljište na morenama ima ph vrijednost od 4.5 (kisjelo) do 7 (slabo bazično). Dobro je snabdjeveno azotom i ima dovoljne količine gline. Glina je presudni faktor hranljivosti zemljišta. Dubina horizonta je veća od 1 m, što olakšava da za vrijeme ljetnjih suša vegetacija dođe do vode.

Klima

Na današnji biljni svijet nesumnjivo najviše utiču klimatske prilike. One se odlikuju lokacijom Orjena u suptropskoj zoni u sastavu dinarskog orogena. Dvije činjenice su odlučujuće. Prvo, dužina ljetnje suše i drugo, vlažne i hladne zime. Po količini padavina Orjen je na prvom mjestu u Evropi. Ljetnje suše prema statistici traju 2 mjeseca. Zavisno od godine, traju i više mjeseci, a ponekad nisu izražene.

 

StanicaVisina (m)TipKarakterPadavine (mm)Snježni pokrivač
Zubački kabao 1894 D perhumidna mediteranska zona snijega ca. 6250 ca. 140 dana
Crkvice 940 Cfsb (fs=bez ljetnje suše), perhumidna planinskomediteranska zona 4926 70 dana
Risan 0 Cs’’a (s’’=dupli zimski kišni period), perhumidna mediteranska zona 3500 2 dana

Zime su takođe kritično doba. One su u Dinaridima često oštre, sa presudnom pojavom dva različita sistema vjetra. Na jednoj strani, hladna i suva kontinentalna bura, a na drugoj umjereno-topli i jako vlažni jugo, koji donosi ogromne količine padavina sa jakim intenzitetom. Bura je snažan i slapovit vjetar iz sjevernog kvadranta. Donosi primorju niže temperature vazduha i utiče na formaciju vegetacije. Zato na dinarskoj obali Jadrana osjetljivija zimzelena vegetacija nije toliko razvijena, kao što je u Grčkoj ili Italiji. Biljke koje su bolje adaptirane na periodične mrazeve primjećuju se blizu mora. Jugo je takođe snažan vjetar i stiže sa mediteranskim ciklonima.

U hladnijem dijelu godine cikloni donose velike količine vlage prelaskom preko relativno toplog Sredozemnog mora. Pri forsiranom dizanju preko zimi hladnih Dinarida, dolazi do kondenzacije i do najobilnijih padavina u Evropi.

Orijen5

Snježni pokrivač na Bijeloj gori traje i više od 140 dana. Veliki okeanitet uslovljava dominaciju bukovih šuma, koje u čistim satojima dominiraju monatni pojas. Na dubljim zemljištima bukva onemogućava drugom drveću da se naseljava. Tek u nešto hladnijim krajevima Bijele gore uspijeva i jela. Jela je jedini izuzetak u smislu da uspijeva i na jako zasjenjenim mjestima i ima duži vijek od bukve. Jele dostižu starost veću od 300 godina, a munikina stabla starija od 500 godina nisu rijetkost na Orjenu. Jako istureni teren daje i muniki mogućnost za opstanak. U nižim zonama submediteranske vrste zamjenjuju bukvu. Te šume su bogatije vrstama, ali zbog blizine naselja jače devastirane. Javor gluvači, bijeli i crni grab, cer, makedonski hrast i druge vrste stvaraju šumu iznad priobalnog pojasa. Najljepše šume su razvijene kod Knež-laza i u Jasenovom dolu. U prizemnoj flori dominiraju termofilne biljke, a naročito ima mnogo vrsta orhideja, divljih lala i šumarica.

Vegetacija

Zonacija je redoslijed vegetacijskih formacija koje se mijenjaju na vertikalnom i horizontalnim profilu. Na Orjenu u 4 klimazonalnim visinskim pojasima ima šest vegetacionih formacija, koje spadaju u dvije velike evolucione grupe: mediteransku i evrosibirisku. Vegetacione klase su obilježene svojim latinskom imenom, a stub na lijevoj strani pokazuje kojoj klimatskoj zoni pripadaju.


Iznad šume je alpinski rejon koji je najistureniji vjetru (bura, jugo). Poneka munika dospijeva i na najviše vrhove. Alpinski prostor je ekološki najkritičniji pojas. Biljni svijet raznim adaptacijama uspijeva da izdrži snažni vjetar, niske temperature, pojačano sunčevo zračenje i kratki vegetacijski period.

Komparativne analize između Velebita, Biokova i Orjena pokazale su da je Orjen najrazličitija primorska planina Dinarida. Centar je ilirskog endemizma, a neke biljke ograničene su strogo na ovaj masiv.

 

 

Zona (m)TipVegetacija
0-400 Mezomediteran ME=meridional (suptropska zona, uključuje i supra-mediteranski pojas) Rusco-carpinetumOrno –Quercetum ilicisNerion oleandri
400-1100 Supramediteran SME=Suprameridional Quercus trojanaCarpinus orientalisPetterio-Quercetum confertae (Fuk.) Lov., Castaneo-Quercetum pubescentis (Anic) Lov., Seslerio-Ostryetum carpinifoliae Horv.)
1100-1450 Oromediteran NE=nemoral (umjeren kraj, listopadna zona) Seslerio autumnalis–Fagetum (Horv.) Wrab., Seslerio autumnalis–Abietetum illyriacae(Horv.) Fuk., Pinion heldreichiiOreoherzogio-Abietetum illyricae Fuk.
1450-1700 Altromediteran BO=boreal (kraj tajge, četinarska zona) Fago-Pinetum heldrecihii Jank., Seslerio robustae-Juniperetum hemisphaericae (Hor.) Kus., Amphoricarpion neumayerii (Horv.) Lak., Lonicero-Rhamnion Fuk.
1700-1900 Kriomediteran AL=alpin (kraj tundre, zona alpinskih travnjaka) Trifolio Polganetalia Quéz, Narcisso Gentianetum nivalis Lov. & Rac, Drabo-AndrosacetaliaQuéz, Muscaro-Scillion nivalis Quéz

 

Šumske površine sa jelom i bukvom naseljavaju duboko zemljište na morenama. Iznad guste šume pojedinačne grupe jele i munike se nalaze na strmim stijenama. Jela je naročito interesantno drvo. Populacija na Bijeloj gori se nekim osobinama razlikuje od ostalih dinarskih populacija, sem možda onih na Biokovu. U pleistocenu je došlo do hibridizacije dveju balkanskih vrsta jele, evropske i grčke. Hibridnih populacija ima naročito u Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Detaljnija istraživanja orjenske populacije nisu rađena. Primjerci jele su odneseni u botanički institut Bajrojt u Njemačkoj. Prašume sa jelom ostale su djelimično na Gvozdu i duž grebena od Gumbara do Veljeg leta. Nažalost, počektom 1960-ih godina počela je sječa šuma u Bijeloj gori, pa su znatne količine devastirane. Ostatak, i po estetskoj vrednosti i genetičkom potencijalu, treba sačuvati.

Orjen

Najviši dijelovi su pod snijegom ili, ako teren ne dozvoljava zadržavanje snijega, izdižu se prave alpinske litice sa specijalizovanom vegetacijom. Snijeg ima pozitivan efekat na vegetaciju. Štiti od jakih mrazeva, a dozvoljava i retenziju vodenog taloga u vegetativom periodu. U vrijeme snimanja, vegetacija je već uveliko krenula, dok bukove šume olistaju nešto kasnije. Ukras proljeća su razne vrste šafrana (lat. Crocus dalmaticus), livadski procjepak (lat. Scilla litardierei), (lat. Muscari bortruoides), (lat. Eruthronium dens-canis), nježna kockavica (lat. Fritillaria gracilis), kao i razne alpinske vrste koje svojim raznoličjem krase ove predjele. U suptropskim krajevima je razlika između sjevernih i južnih ekspozicija najjače izražena.

Flora 

Flora Orjena je istraživana od 1835. godine. Na početku, strani istraživači su najviše unaprijedili znanje o florističkom bogatsvu. Ni 170 godina istraživanja nije bilo dovoljno da bi se sve otkrilo. Nepristupačni teren i samo ekskurzivne posjete nisu dale rezultate kakve pruža detaljno istraživanje. Tako se i danas nađu za nauku nove vrste, kao što je slučaj sa jednim primerkom perunike. Zabilježene su dosad neopisane vrste: Acer heldreichii — planinski javor, Saksifraga frederici-augusti, Paeonia mascula — božur, Betula pendula — obična ili bela breza. Velika raznovrsnost flore je posljedica položaja između dve florne provincije, ilirske i jadranske, i povoljnih klimatskih i geomorfoloških prilika. Znatna visina masiva omogućava zadržavanje glacijalnih relikata. Na drugoj strani, u nižim i južnim krajevima preživjeli su tercijarni relikti, čak i ledeno doba. Oni su uspjeli u posebnim uslovima koje pružaju siromašna staništa stijena da izbjegnu snažnu konkurenciju »generalista«. Ovakve forme predstavljaju lat. Amphoricarpus neumaueri, lat. Moltkia petrea, lat. Corulus collurna, lat. Pinus heldreichii, lat. Acer heldreichii, lat. Paeonia durica, lat. Taksus baccata.