Tridesetjednogodišnji Kolašinac Željko Pejović, magistar fizičke kulture, planinarski vodič, član Gorske službe spasavanja i instruktor skijanja, jedini je Crnogorac koji se 2012. godine na skijama spustio sa najvećeg evropskog vrha Elbrusa (5642 m n/v) uz jak sjeverac i nevjerovatnih 30 ispod nule, pišu Dnevne novine.
Tridesetjednogodišnji Kolašinac Željko Pejović, magistar fizičke kulture, planinarski vodič, član Gorske službe spasavanja i instruktor skijanja, jedini je Crnogorac koji se 2012. godine na skijama spustio sa najvećeg evropskog vrha Elbrusa (5642 m n/v) uz jak sjeverac i nevjerovatnih 30 ispod nule, pišu Dnevne novine.
Ovaj gorštak je i dalje jedini u svojoj državi koji je ukrotio pomenuti vrh i izašao živ iz te sniježne priče, jer je prije i poslije njega bilo pokušaja, ali je na žalost, Elbrus u ledenoj surovosti odnio mnoge živote onih koji su krenuli da učine ono što i Željko.
Ovaj neustrašivi mladić je za sobom ostavio mnoge savladane svjetske vrhove, među kojima je i Mon Blan, Grand Paradizo i Damavand.
Grad na Tari okružuje pet velikih planina, Bjelasica, Komovi, Sinjavina, Moračke planine i Maganik, koje su Željku služile kao poligon za buduće pohode na svjetske vrhove. On ne krije da je kao dijete porastao na katunima Bjelasice pa se tako i rodila ta ljubav prema planini i divljini.
Oluje i mećave prigrlile su od malena ovog gorštaka kao svog najrođenijeg, pa tako nije ni čudo što se u njemu rodila želja za upoznavanjem planina van svoje zemlje.
“Tako sam prvi put 2010. godine odlučio da posjetim Alpe. U sklopu ekspedicije koju su organizovali Visokogorci, uspjeli smo da u vremenskom intervalu od 15 dana popnemo neke od najviših vrhova Alpa. Prvi na red je došao Grosglokner (3798 m n/v) najviši vrh Austrije. On je poslužio kao priprema za ono sto će uslijediti. Grosglokner je vrh koji mi je posebno drag i koji je ostavio jak utisak na mene. Nakon njega, uslijedio je uspon na Grand Paradizo (4061 m n/v) najviši vrh Italije. Ova dva vrha poslužila su kao priprema za osvajanje Mon Blana (4810 m n/v)”, kazao je Željko.
Mon Blan je najviši vrh Alpa, a dugo se vodio i kao najviši vrh Evrope, kako nam je on ispričao vječito je prekriven snijegom i ledom i pravi je izazov za planinare, kasnije u povratku popeli su se i na jedan od najljepših vrhova Slovenije, Jalovec (2645 m n/v).
“Već po povratku u Crnu Goru bilo mi je žao što nijesam ponio skije, jer je spoj osvajanja vrhova i skijanja sa istih nevjerovatan. Tada sam počeo ozbiljno da razmšiljam o skijanju sa Elbrusa, najvišeg vrha Evrope. Naredne dvije zime sam se pripremao na našim planinama ne bih li stekao kakvo takvo iskustvo koje bi mi pomoglo da uspijem u ovoj namjeri. U godini između Elbrusa i Alpa popeo sam se na Damavand (5610 m n/v). Damavand je vulkan koji se nalazi u Iranu, nekih 170 km sjeverno od Teherana. Karakterističan je po tome što na vrhu još uvijek postoje sumporna isparenja pa planinarima u velikoj mjeri otežava završni uspon. Miris je nepodnošljiv, a na tim visinama dolazi i do mučnine. Neko tada koristi specijalne maske, a neko preko marame sipa sirće kako bi ublažio taj osjećaj”, objasnio je ovaj hrabri Kolašinac.
Konačno 2012. godine, Željko je uspio da se organizuje, prije svega, sa ekonomske strane i da krene na Kavkaz i njegov najviši vrh Elbrus (5642 m n/v), takođe je pokušao da dobije što više informacija o ovoj planini.
“Došao sam do podatka da nije mali broj ljudi koji su smrtno stradali u pokušaju da se spuste skijama sa Elbrusa. Iako sam mnogo po internetu tražio fotografije, nije mi djelovalo da postoje neki suviše teški tehnički djelovi, osim tog dijela koji se nalazi nekih 150 metara ispod vrha. Ali fotografije su jedno, a stvarnost drugo, u šta sam se ubrzo uvjerio”, kazao je on.
Kako je dalje ispričao, na tim visinama podloga je potpuno zaleđena, skija se po ledu i u slučaju da dođe do neke greške, veoma je teško kontrolisati brzinu i zaustaviti skije.
“Uspio sam da poslije veoma napornih 11 sati dođem do vrha, po izuzetno hladnom vremenu. Na uspon smo krenuli nas osam, oko dva sata ujutru i dobili informaciju da je temperatura oko 30 ispod nule, uz veoma jak vjetar. Konačno sam dočekao da se sa vrha Evrope spustim skijama. Poslije 11 sati penjanja, uslijedilo je nekih pola sata spuštanja. Ali da je i minut trajalo vrijedilo je. Adrenalin je strujio čitavim tijelom i samo sam razmišljao da ne napravim neku grešku. Dosta stvari vam tada prolazi kroz glavu, da li će izdržati vezovi tolike vibracije, da li su ivice dovoljno oštre, da li će me cepin zadržati ako padnem itd… Kada sam se spustio na 5100 m n/v doživio sam veliko olakšanje jer od tog dijela ima dosta širine a i nagib je mnogo blaži. To je bio prvi spust skijama nekoga iz Crne Gore”, prisjeća se tih trenutaka Željko.
Nakon Elbrusa, popeo je kako kaže još neke vrhove iz okruženja, od njih je izdvojio planinu Olimp i njen najviši vrh Mitikas (2918 m n/v), ali kako kaže dok se ne steknu finansijski uslovi za dalje međunarodne ekspedicije uživa i trenira na našim planinanama.