12
Tue, Dec

Aktuelno

Manirom nespretne "Resavske škole", ponuđen je nacrt Zakona o sportu, a da su izostavljena dva ključna dokumenta: analiza primjenljivosti postojećih pravnih propisa i objašnjenje pravnih instituta predloženog teksta zakona.

Manirom nespretne "Resavske škole", ponuđen je nacrt Zakona o sportu, a da su izostavljena dva ključna dokumenta: analiza primjenljivosti postojećih pravnih propisa i objašnjenje pravnih instituta predloženog teksta zakona.

Marko Begovic SportRazumljiv je ovaj postupak, jer se ipak radi o pojedincima koji su politikantskom kombinatorikom i privatnim relacijama, a ne stručnim/radnim kvalitetima, postavljeni da nastave sa daljom devastacijom sistema sporta. Način na koji je pripreman Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji i broj izvršilaca, samo potvrđuje naprijed iznijeti stav.

S prethodnim u vezi, takvom skupu pojedinaca ne pada na pamet da izvrši ukupnu analizu rada i funkcionisanja organa državne uprave koji su naslijedili, jer koncept depolitizacije podrazumijeva odgovore na veoma važna pitanja poput:

Na osnovu kojeg propisa su sredstva koja su preusmjeravana godinama iz Ministarstva rada i socijalnog staranja ili Ministarstva prosvjete, uplaćivana Košarkaškom savezu (KK Budućnosti) ili Rukometnom savezu (ŽRK Budućnost) i za koje namjene? Zakon o sportu u članu 87 uz odgovarajući podzakonski akt, jasno precizira način sufinansiranja programa u sportu.

S prethodnim u vezi, kako je moguće da i nakon skoro godinu dana, Ministarstvo sporta dopušta da status prethodno pomenutih klubova i dalje bude amaterskog karaktera, kada se evidentno radi o profesionalnim sportskim kolektivima?

Koji je razlog da pravosnažno osuđivana lica (za krivična djela protiv: života i tijela, sloboda i prava čovjeka i građanina, polne slobode...), mogu dobiti/zadržati status vrhunskog sportiste?

Kako je moguće da imamo fudbalere sa zvanjem vrhunskog sportiste, a da to nijesu Savićević ili Mijatović?

S druge strane, bizarno je da se predloženom nacrtu protive oni, koji su godinama vedrili i oblačili u crnogorskom sportu. Kao i u oblasti visokog obrazovanja gdje je politički instrumentalizovana gospođa pozivala na očuvanje autonomije, pomenuti zaboravljaju da su imali dovoljno vremena da urede odnose u sistemu sporta.

Njihova nespremnost (nazovimo je tako), rezultirala je dovođenjem nesposobnijih od njih. Zato i ne čudi, da pojedini predstavnici sportskog pokreta (saveza) negoduju zbog, doduše nespretnog i neznavenog pokušaja uvođenja koncepta depolitizacije.

Koncept depolitizacije je postao ključan u savremenom dijelu Evrope iz najmanje dva razloga.

Prvi, da bi se stalo na kraj klijentelističkom, kronističkom, nadasve koruptivnom ponašanju, predstavnika javnih vlasti. Kada su isti (kao na primjeru KSCG ili RSCG) pored javnih funkcija i odgovorna lica u sportskim organizacijama, postavlja se pitanje ko vrši kontrolu - osnovni mehanizam savremenih demokratija.

Drugo, polazeći od koncepta slobode udruživanja u sportu, odluke bi trebalo da donose fizička/pravna lica koja su direktno vezana za specifičan sport, a ne političari kroz organe rukovođenja ili predstavnici Ministarstva sporta članstvom u Nadzornom odboru. Da bi valjano razumjeli koncept depoltiizacije, preporučujem im da se upoznaju sa pravno obavezujućim međunarodnim normama/standardima (u direktnoj vezi sa politički eksponiranim pojedinaca "PEP" - Konvencija CETS 173; Konv. ETS 174), ili recimo član 26, Olimpijske povelje.

Dalje, odsustvo realnosti je primjetno i u komentarima da rješavanje sporova u sportu, ne može biti preispitivano od strane redovnih sudskih instanci, iako presude Evropskog suda pravde govore sasvim suprotno (C-415/93, Union Royale Belge des Societés de Football Association and other v Bosman, SL [1995] I-4921; ECJ, C-438/00, Deutscher Handballbund eV v Maros Kolpak, ECR [2003] I-4135 i brojni drugi). Pošto donosioci odluka u savezima očigledno smatraju da bi sport u Crnoj Gori, nestao bez njih, ako je ljudskosti i moralnosti, neka podnesu ostavke i vrate sport sportistima (bez partijskih knjižica).

Pored naprijed iznijetog, jeftin je pokušaj Ministarstva sporta/Savjeta za sport, da se pojedine grupe sportista oglašavaju o nacrtu Zakona, i to one grupe na koje se direktno odnosi doživotna nadoknada (za sada). Sportisti su ranjiva kategorija i zahtjevaju dugoročnu pažnju i akademsko/stručno usavršavanje.

Sasvim sigurno da niko od njih ne želi biti penzioner sa 35 godina. S tim u vezi, nadležni državni organ za oblast sporta u saradnji sa odgovarajućim savezima je dužan da obezbijedi adekvatan sistem - da sportista po završetku sportske karijere ostane u sportu ili da dobije potrebna znanja/vještine, tj. da ostane vrijedan činilac našeg društva.

Na koncu, o kompetentnosti starješine Ministarstva sporta, najpodesnije ilustruje ocjena iz Programa rada Republičkog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu za 1990. godinu:

"Angažovanjem bivših sportista kao predstavnika političkih partija na pozicijama odlučivanjima u organima državne uprave ali i u sportskim organizacijama, bez potrebnih i stečenih znanja na stručnim poslovima rukovođenja, planiranja i ostvarivanja programa i akcija u oblasti sporta, i to samo zato što su bili sportisti, nosi sa sobom velike negativne posljedice ne samo sa stanovišta struke, već i sa zdravstvenog, vaspitno-obrazovnog, sociološkog, pedagoško-psihološkog i kulturnog stanovišta".

Marko Begović

Doktorand na Njemačkom sportskom univerzitetu u Kelnu

(Vijesti.me)